Pomalo sam sumnjičava prema predstavama koje njihovi autori opisuju kao „nastavak istraživanja“, osobito ako mi je prethodnica nepoznata ili mi se nije svidjela. Ujedno se pitam čemu teži novo istraživanje i kako se provodi? Uspostavljaju li se iste ili suprotne pretpostavke, koriste li se slične metode rada i nastavlja li se suradnja s istim sudionicima? Opetovano pokušavam prepoznati razloge, otkriti značenje ili priču. Tako je bilo i u slučaju nove predstave Saše Božića (UO de facto) Walk on the Wild Side (nastavka Kabineta čud(ovišt)a), koja je na letku opisana kao „istraživanje queer teorije u polju suvremenoplesne izvedbe“ (Zagrebački plesni centar, 15. 1. 2022.).
Naslov ukazuje na istoimenu pjesmu Lou Reeda (1942.- 2013.) s albuma Transformer (1972.) u kojoj autor sugestivno pjeva o petero (postojećih) ljudi koji su pripadali margini građanskog društva. Reed ih je vjerojatno susreo u Warholovoj „Tvornici“ pa je među umjetnicima, transrodnim ljudima, homoseksualcima i narkomanima izabrao subjekte za svoju pjesmu Walk on the Wild Side. Pjesma je također inspirirana svijetom „izgubljenih ljudi“ iz romana A Walk on the Wild Side (1956.) američkog pisca Nelsona Algrena (1909.-1981.) od kojeg je Reed preuzeo naslov (preveden na hrvatski kao „Hod tamnom stranom“).
Plesačica Viktoria Bubalo i glumac Boris Barukčić (uz Jelenu Miholjević nastupali su u KČ) lagano se kreću u uvodnoj sceni uz očaravajuće taktove Reedove pjesme. Scena je naoko prazna (samo tri crvene neonske cijevi), ali se na podu uskoro otkrivaju kvadrati neke turobne boje koji se mogu pomicati pa čak služiti kao zaklon. Scenu i kostime (on sav u crnom, ona u crno-bež kombinaciji obuvena u bijele polu-čizmice) kreirala je Ana Mikulić i ma koliko im se kostimi razlikovali, zamjena gornje odjeće (s kvazi grudnjacima ispod) pokazuje da je spol upitan, možda čak nevažan. Iako su pokreti žustri i pomalo grubi (nadam se ne i opasni), duo se naizmjence bori i ljubi, izmjenjuju se Eros i Tanatos, pokreti asociraju na spolni čin, ali i na borbu. Budući da nas preko dvije godine „dresiraju“ protiv dodira, energični pokreti kojim ova dva vretenasta tijela „nasrću“ jedno na drugo, uz izvanrednu glazbu Nikole Krgovića, uvlače nas promatrače u „zabranjenu zonu“ tjelesnog zajedništva. Prilično eksplicitnih, gotovo izazovnih poza, ovi se mladi ljudi predaju jedno drugome i to više nije ni ples ni gluma, to je naprosto postojanje.
Većina je gledatelja sjedila na jastučićima nadohvat para, jer je autor, vjerojatno, smatrao da je blizina nužna za cjeloviti doživljaj. Iako sam sjedila na vrhu gledališta, do mene je, usprkos nedostatka njihovih „tjelesnih izlučevina“, dolazila izvođačka energija. I budila moju „divlju stranu“.