Prema motivima drame R.U.R. (Rossumovi univerzalni roboti, 1920.; praizvedba 1921.) češkog književnika Karela Čapeka (1890.- 1938.) dramaturg Marin Lisjak (1994.) napisao je tekst RURURURURURURURUR koji je u režiji Marine Pejnović (1992.) i koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih, Boom!Teatra, Fakulteta elektrotehnike i računarstva i Hrvatskog robotičkog saveza postavljen kao dvije izvedbe na Sceni Polanec ZKM-a (20. i 21.3.2022.).
Predstave se razlikuju zbog alternacije glumaca Vedrana Živolića i Paška Vukasovića (Nataša Dangubić je konstanta) i različitih polaznika Učilišta ZKM-a, ali suštinska razlika leži u scenama koje tokom večeri gledatelji mogu vidjeti. Spomenute scene ovise o odabiru sjedišta ispred dvorane jer taj nasumični čin svakog gledatelja smješta u obranu ili tužiteljstvo (robotsku ili ljudsku strana). Zanimljivo je da se Isaac Asimov (1920.-1992.), nesumnjivo jedan od najvažnijih pisaca znanstvene fantastike, rodio u godini kada roboti ulaze u književnost i da je za svoje priče o robotima postavio Tri zakona robotike definirajući odnose između ljudi i robota. Te su postavke postale djelom mnogih priča o robotima, pa tako i u ovoj predstavi (što se kosi s onim što se u njoj robotima zbiva). Mada roboti mogu različito izgledati, najčešće sliče ljudima (barem u glavnim naznakama; bijeli čovječuljci koji su samostalno gimnasticirali u predvorju ZKM-a kod publike su izazivali veselje), što stvara dodatni emotivni učinak.
Marta Žegura je slično odjenula robote i ljude, ali robote je bilo lako prepoznati zahvaljujući šarenim žicama i šminki koja ističe njihovo nepripadanje ljudima. Predstava je za izvođače bila prilično zahtjevna (koreografija i scenski pokret Marija Bitunjac), ali ni publika nije pošteđena napora jer se neprestance mora premještati iz jednog u drugi dio dvorane kako bi, nakon neočekivanog ubojstva na zabavi, gledala video sa svjedocima (Lovro Mrđen, Davor Horvat) ili u „stisnutom“ prostoru ograđenom kutijama (scenograf Pietro Boban) slušala objašnjenja ili za velikim stolom kovala urotu ili svjedočila o psihoterapiji i nasilju nad robotom – i tako bez stanke i predaha (uz glazbu Vida Adama Hribara). U konačnici, budući da su ljudi uništili svijet, roboti odlučuju da čovjek ne smije opstati („Da bi ljudi mogli opstati, moramo ih ubiti“) i zaljubljeni robotski par (Živolić / Vukasović i Dangubić) uspostavlja novi život.
Zahvaljujući neobičnoj prostorno-izvedbenoj strategiji i entuzijazmu polaznika Učilišta, predstava „R……………R“ predstavlja iskorak u dramskoj produkciji namijenjenoj mlađoj dobi, ali mene je gomilanje osjetilnih senzacija i stalno „natjeravanje“ prilično iscrpilo i omelo očekivani užitak.