Iako Shakespeareov opus obuhvaća tragedije, povijesne drame i komedije, odavno sam uočila da se i u najozbiljnijim  komadima može pronaći ponešto komično: intelektualac se ponaša šašavo, moćni vladar trčkara u potrazi za konjem ili za babama-suđenicama, ogorčeni vojnik osvećuje se krađom šala, a mlađahni ljubavnici raspravljaju o jutarnjem cvrkutu – da izdvojim tek neke poznatije primjere. Ti neočekivani „uleti“ u tragično tkivo drame daju dodatnu sočnost pa mi se zbog toga, valjda, „bardove“ komedije ne čine toliko smiješnim jer redanje zabavnih scena umanjuje komični učinak (postoje izuzeci koji su uglavnom posljedica izvedbe).

Komedija Mnogo vike nizašto (Much Ado About Nothing, 1598./99.) u režiji Krešimira Dolenčića postavljena je u zagrebačkom Kazalištu „Komedija“ (16.11.2022.) i prema riječima dramaturginje predstave Ane Tonković Dolenčić,  ovom se predstavom „prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti susrećemo s ovim komadom u štokavskom standardu.“ Komediju je preveo Andy Jelčić, a primjedba o „štokavskom standardu“ se odnosi na predstavu koja je 1993. u kajkavskoj adaptaciji glumca Tomislava Lipljina i redatelja Vladimira Gerića pod naslovom Puno larme a za ništ izvedena u HNK Varaždin.

Priča se vrti oko ljubavi i spletki, demonstracije moći i osvete: u posjet Leonatu, namjesniku Mesine (Željko Duvnjak) dolaze aragonski knez Don Pedro (Zlatko Ožbolt) i njegov polubrat Don Juanito (Filip Juričić) s dvojicom mladih plemića, prijateljima Benedettom (Fabijan Pavao Medvešek) i Claudiom (Ognjen Milovanović) te  Juanitovom pratnjom, Boracciom (Davor Svedružić) i Corradom (Nera Stipičević). Na dvoru žive Leonatov brat Antonio (Adam Končić), Leonatova kći Hera (Ivona Kundert) i nećakinja Beatrice (Dajana Čuljak), te  Herine družbenice (Marija Jerneić, Ana Magud). Claudio se zaljubljuje u Heru i želi se vjenčati, no Borracio ga (dobivši novac od don Juana koji želi napakostiti bratu osramotivši mu kćer) prevari prizorom nevjerne Here: djeluje kao da se ljube Hera i Borracio, a zapravo se on ljubi s družbenicom. Claudio ostavlja Heru pred oltarom, a kako ona uopće ne razumije što je zgriješila, potpuno je skršena. Otac je, dok se ne riješi zabuna, proglašava – mrtvom! Zahvaljujući svjedocima (Adnan Prohić, Božidar Peričić), dvojica „pronicljivih“ redara, nadstražar Drotinski (Goran Malus) i redarstvenik Plavac (Saša Buneta), otkrivaju počinitelje opačine, a žalosni se Claudio, za „odštetu“, pristaje oženiti bilo kojom djevojkom po izboru don Pedra (dakako, Herom). Međutim, svećenik (Igor Mešin) obavlja dvostruko vjenčanje jer se za brak odlučuju Beatrice i Benedetto, shvativši da se vole iako se stalno „podbadaju“. Ukratko: zli su kažnjeni, ljubavi završavaju brakom, a publika odlazi razgaljena kućama.

Željka Burić oblikovala je neobičnu scenu punu „volta“ koju prema potrebi popunjavaju nužni elementi (prijenosni oltar!) unutar koje se kreću brojni likovi odjeveni (Martina Ptičar) u prilično šarene kostime (što se odnosi prvenstveno na žene, jer su oni oko don Pedra uglavnom u crnim uniformama). Scenski pokret (Dejan Jakovljević) i oblikovanje svjetla (Deni Šesnić) snažno doprinose cjelini, a skladatelj Ivan Josip Skender ponovo je pokazao majstorstvo u instrumentalnoj i vokalnoj glazbi (a „Komedijini“ glumci znaju pjevati).

Shakespeare u svojim komedijama voli zapetljati odnose među likovima, no u ovoj je prilično jasno tko s kim i zašto. Svađalice koje se na kraju vjenčaju (uz glasno odobravanje publike, što me je istinski iznenadilo), Beatrice i Benedetto, imaju vrlo zahvalne dijaloge što su Dajana Čuljak i Fabijan Pavao Medvešek u potpunosti iskoristili: lijepa i brzopotezna Čuljak pokazala se kao odlična komičarka u čemu joj je, opustivši se i prepustivši igri, odličan partner bio Fabijan Pavao Medvešek (što me raduje jer je u Mandragoli bio prilično „drven“). Drugi par, Hera i Claudio, nisu bili tako ležerni, što pripisujem mladosti i likova i glumaca: Kundert  stalno zabrinutog izraza lica, a Milovanović zbunjen (ništa što se igranjem ne bi dalo promijeniti).

„Budalasti redari“ ( kako  je Milan Bogdanović opisno preveo dvojicu redara) Drotinski i Plavac vrckavim dijalozima suviše podilaze publici, pa iako su Malus i Buneta zabavni, njihov bi dvojac bolje djelovao da su ostali na razini „manje je više“ (što nije do njih), dakle kraći i s manje objašnjenja. Predugo traje i  ples pod maskama, jer je brzo sve jasno pa nema potrebe za odlaganjem ključnih zbivanja. Zahvaljujući Mešinu, uloga fra Francesca potvrđuje (često upitnu) tvrdnju da ne postoje male uloge – njegov duhovit, šarmantan i ležeran svećenik čini odličnu završnicu ove predstave.

Postavljena na čvrste temelje, komedija o nepotrebnim uzrujavanjima trebala bi igranjem „rasti“, a to će joj, duboko vjerujem, osigurati njezini glumci.