Glumac i redatelj Zlatko Vitez (1950.) pripada među uporne ljude s čijom se vizijom možemo i ne moramo slagati, ali svi njegovi kazališni projekti su se pokazali uspješnim i dugovječnim pa tako i „Gumbekovi dani“ posvećeni „pravom histrionu“ Mladenu Crnobrnji–Gumbeku (1939.-2000.). Dobro izveden cabaret sigurno pripada među najzahtjevnije glumačko-pjevačke nastupe, pa budući da je taj žanr postao poprilično zanemaren, Vitez je Gumbekovim danima želio potaknuti njegovo oživljavanje.
Na 16. Gumbekovim danima (15.-29.3. 2023.) su u Histrionskom domu u Zagrebu praizvedene dvije predstave Glumačke družine Histrion: Sastavljamo vladu Ivana-Gorana Viteza (15.3.) i Arsen + Vitez iliti Što je glumac bez slobode Zlatka Viteza (28.3.). Nakon „čudnog“ filma Šuma summarum, za mene je filmski/kazališni scenarist i redatelj Ivan-Goran Vitez (1975.) postao sinonim za humor po mojem ukusu i svaki put kada „iznevjeri“ moja očekivanja, ja se istinski rastužim. A to (mi) je „napravio“ s predstavom Sastavljamo vladu jer je nevjerojatan verbalni materijal (prepucavanja aktualnih hrvatskih predsjednika Vlade i pred- sjednika Republike) „utišao“, dok je svoj manje-više komičan tekst o reorganizaciji ministarstava raspisao „natenane“ i tako predstavu učinio „dosadnjikavom“. Umjesto očekivanog urnebesa, nastala je jedva gledljiva predstava (šmrc), ali poput svakog mišljenja i ovo moje je subjektivno!
Bogdan Ilić u liku Mandatora jest, očekivano, uštogljen i obilježen plavom bojom (govornica, kravata) dok je Vrhovnik Marka Hergešića razdrljen i s crvenom govornicom, ali usprkos različitom prvotnom „dizajnu“, obojici izvrsno pristaju kratke hlače i kluanovske cipele (kostimografkinja Elvira Ulip, scenograf Enes Hodžić- Arči). Ivan-Goran Vitez se odvažio na neke asocijativne (nepristojne) scene i na taj način je duhovito i precizno dijagnosticirao humane i političke profile svojih protagonista, pa je šteta da glumce nije jače „razigrao“. To je posebno vidljivo kada odabrane voljne gledatelje dovedu na pozornicu, ali ih onda ostave bez daljnjeg angažmana: ili su ih trebali politički uključiti (što bi doprinijelo predstavi) ili ih s prezirom ignorirati (kao u zbilji).
U pomalo memoarskoj predstavi, Zlatko Vitez je uz klavirsku pratnju Olivera Beloševića i bokal vode (što je prilično tužno komentirao) sjetno i duhovito prebirao po sjećanjima na brojne suradnje i dugogodišnje prijateljstvo s pjesnikom, skladateljem i pjevačem Arsenom Dedićem (1938.-2015.). Vitez jednakim žarom priča o „nestanku“ Arsenovog dvogodišnjeg sina Matije na probi Domagojade kao i o vlastitom političkom angažmanu pri zaštiti glumačkih prava. Kormilareći vremeplovom kroz predstave za koje je Arsen Dedić pisao glazbu, Vitez ne zaboravlja ni imena ljudi koji su im pomagali ili odmagali ni političke okolnosti u kojima su obojica živjeli i stvarali. Recitacije, otpjevane pjesme i duhoviti citati oblikovali su predstavu punu simpatije i uvažavanja.
Iako različitih žanrova i namjera, obje „histrionske“ predstave nose jake autorske pečate, pa dok se mlađi Vitez „morao“ jače narugati, stariji pokazuje da je možda istinita ona „nomen est omen“.