Glumac Zijad Gračić birao je natjecateljski program za 30. Festival glumca (14. – 21. 5. 2023.) pa nakon što je vidio 59 prijavljenih predstava, 15 odabranih pogledala je publika u Vukovaru, Iloku, Otoku, Županji i Vinkovcima, a zadnja je na rasporedu bila višestruko nagrađena predstava Ivane Vuković 55 kvadrata u režiji Ivana Plazibata i produkciji HNK Split (GK „Joza Ivakić“ Vinkovci, 20.5.2023.).
Ova opća urbana, ali i specifično splitska priča, bavi se zajedničkim životom u stanu od 55 četvornih metara gdje se obiteljskom kvartetu stanara, bračnom paru srednjih godina Nataši (Snježana Sinovčić Šiškov) i Đuri (Nikola Ivošević), njezinoj majci Fani (Arijana Čulina) i sinu-pubertetliji Luki (Roko Sikavica), pridružuje njihova kći Lena (Ana Marija Veselčić) sa suprugom Tinom (Goran Marković) jer su morali iseliti iz unajmljenog stana zbog početka turističke sezone (to je ta splitska posebnost) kako bi njihov stanodavac „zgrnuo“ pare na turistima. Iako je u 55 kvadrata i prije njihovog dolaska postojao „međugeneracijski jaz“, suživot je bio podnošljiv jer je svatko imao „svoj“ prostor. Ali, sada je stan postao „prenapučen“ i neudoban (kao i sam Split ljeti) što još otežavaju velike vrućine, smrad, zagađena voda…
Prema informacijama, scenografkinja Tea Truta je oblikovala stan u realnoj veličini, pa publika izravno vidi kuhinju i sobu u koju je uselio mladi par, a „stražnje “ prostorije (sanitarije, roditeljska soba u kojoj sada spava i Luka i Fanina soba) su „vidljive“ preko kamere. Praćenje protagonista kamerom po pozornici (da ih se vidi i onda kada su skriveni pogledu) prilično je česta filmska intervencija u kazališni čin, ali nisam sigurna da je uvijek dobrodošla. Doista mi je smetao snimatelj (Andrija Jurčević) koji je „progonio“ likove jer je kao paparazzo „narušavao“ privatnost obiteljskog život pri čemu nisam prepoznala svrhu prebacivanje naslućenog u vidljivo (u prvim redovima se nisu mogle dobro vidjeti cjelovite projekcije što nije popravilo dojam). Takav se pristup možda „oslanjao“ na reality show na što me navode činjenice da su glumci ozvučeni i da su im razgovori stalno prekidani snimkama patetičnih „unutarnjih monologa“ ili preglasnom glazbom (izbor Ivan Plazibat, skladatelj Damir Šimunović), ali to mi uopće nije spojivo s odjećom (Petra Pavičić), pokretima (Damir Klemenić) ili predanom, toplom i uvjerljivom glumom.
Arijana Čulina u sivim soknama, ispranoj kućnoj haljini i izgubljenog pogleda bludi po kući u liku bake Fani koja dozira boravak među svojim najdražima (prolaskom vremena među članovima obitelji raste netrpeljivost) i kada joj svi dojade odlazi u sobu (jedina ima vlastitu), a „senilnost“ koristi za očuvanje svojeg boljitka. Gledajući Čulinu imala sam dojam da ona ne glumi, nego da se preobrazila u Fani, a koliko je njezina starica stasom, glasom i govorom uvjerljiva pokazuje podatak da glumi majku glumici (Snježani Sinovčić Šiškov) koja joj je skoro vršnjakinja. Sinovčić Šiškov u ulozi majke obitelji djeluje kao prigušivač tenzija izazvanih neudobnošću kojom su najviše pogođeni mladi, udomljeni bračni par i buntovni Luka. Silno je dirljivo kako majka (Sinovčić Šiškov) čeka Luku da se vrati iz noćnog izlaska, a on se lomi između razumijevanja i ljutnje u čemu Sikavica vješto manevrira. Veselčić i Marković pomno grade promjene kroz koje prolaze njihovi likovi od početne euforije do spoznaje da će ih dobrodušna sredina „ugušiti“ i da se jedino bijegom mogu spasiti (iako efektno korištena, kamera ni tu nije nužna jer smo znali što slijedi po izlasku iz stana pa pogled na njihova leđa ne donose ništa novo).
Takozvana topla ljudska priča doslovno demantira famoznu poslovicu o bijesnoj čeljadi i tijesnoj kući i mada nisam previše oduševljena izvedbenim konceptom (bez obzira na nagrade) doista sam očarana splitskim glumcima.