Romansirane autobiografije i biografije, usprkos autorskim izjavama da se radi o „izmišljotinama“, sadrže puno stvarnih događaja i osoba: uostalom, čak je i najnevjerojatnija priča više-manje protkana stvarnošću (zmaj je, recimo, „dizajni- ran“ od tjelesnih oblika i odlika dobro poznatih životinja). Slijedom toga, uvodna bilješka u romanu Rastanci (v/b/z, 2019.), zadnjoj knjizi Mani Gotovac (1939.- 2019.) koja glasi: „Ova ljubavna priča proteže se od 1974. do 2018. godine. / Pripovjedačica govori u prvom licu kada se identificira s glavnim ženskim likom. U rijetkim prigodama ona samo pripovijeda i javlja se u trećem licu. Razlike nisu grafički označene. Podrazumijevaju se. / Događaji su izmišljeni. / Imena i prezimena ponekad stižu iz zbilje. Ali i sve u vezi s njima pripada isključivo mašti. Ne želi se sugerirati takozvana 'istinitost' zbivanja“, više pokazuje autoričine namjere nego li obavezuje čitatelja.

Dobro znana imena iz hrvatske kulturne javnosti kao i ona koja je lako prepoznati usprkos promijeni („jedan od naših najvećih književnika Rajko Marjanović“), posveta „Seneki“ (nadimak scenografa i slikara Željka Senečića, 1933.-2018.) i osobnost same autorice, daju puno razloga da u glavnim likovima, strastvenoj i beskompromisnoj  filmskoj kritičarki Luz i uspješnom filmskom scenografu sklonog ženama Luvu, prepoznamo Mani Gotovac i njezinog drugog supruga Željka Senečića. Dakako, čitajući knjigu uzimamo si za pravo „nagađati“ što je u njihovom odnosu istina a što fikcija, no ne pitamo li se isto i pri čitanju memoara (sjećanje je vragoljasto)?

Tekst je dramatizirao (podijelivši ga u 53 scene) i adaptirao Elvis Bošnjak, režirala ga je Anastasija Jankovska, a premijerom na Svjetski dan kazališta (27.3.2023.) u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci kao da se „prizvao“ duh energične riječke intendantice (2003.-2007.) koja je, odolijevajući pritiscima, kročila izvan „utabanih staza“, ne odustajući od vlastitih zamisli  („skandalizirala“ je publiku angažirajući pjevačicu Severinu Vučković  za uloge Karoline Riječke i barunice Castelli, točno procijenivši njezine predispozicije). Iako ne slijedi raspored iz romana, predstava sadrži sve scene ključne za razumijevanje odnosa između Luz (Tanja Smoje) i Luv (Janko Popović Volarić). Neke među njima su vrlo uspjele, poput snimanja epizode iz televizijske serije Gruntovčani redatelja Kreše Golika (jako me razveselila usporedba izgleda glumca Denisa Brižića prema stvarnom Goliku!), izlet u Veneciju kamo odlaze zajedno sa supruzima Pavlom (Damir Orlić) i Virnom (Ivna Bruck), pri čemu je prikaz venecijanskih veduta (video Martin Šatović) istovremeno kulisa i odraz njihovih raspoloženja (Luv kasnije često vodi Luz u Veneciju) ili kada ostavljena Luz radi utjehe oblači Luvovu odjeću (Marita Ćopo).

Neprekidna druženja, ponavljanje masovne scene (gužva u tramvaju!) i preglasna, nejasno profilirana glazba (Grisha Levchenko) postupno „razvodnjavaju“ intenzitet prikaza ljubavnog odnosa pa predstava postaje monotona. Postaje dosadan i scenografski „trik“ uklizavanja namještaja ili vrata na pozornicu (Marita Ćopo), budući da se moglo i bez njih (postupak ima smisla kada je u funkciji igre), a jako sam se iznenadila kada sam otkrila da podiji sa stubama u prvoj venecijanskoj sceni predstavljaju hotelske balkone, a ne mostove!

Tanja Smoje energično i dosljedno gradi karakter ambiciozne kritičarke koja se, usprkos predanosti poslu, stigne predavati strasti, trošiti sate na telefonu (izvrsna scena beskonačnih razgovora), ludovati zbog ljubomore, očajavati i praštati, odlaziti, vraćati se (postaje „tajna ljubavnica svojeg nekadašnjeg muža“) i tako u krug.  Smoje je uvjerljiva Luz i kao strastvena, zaljubljena žena i kao ucviljena majka preminule  kćeri. Gotovac u romanu piše da „Luv nema nikakve veze ni s Casanovom ni s Don Juanom“ (predstava počinje objavom Luvove smrti, nakon čega se tehnikom kazališta sjena prikazuje Don Juan), nego je „samo neki slabašni, uplašeni hrvatski ženoljubac koji brojna pitanja rješava ženidbom, ali i dalje ljubaka s drugim ženama“. Mada ga prikazuje takvim, za Luz je nesumnjivo bio dovoljno očaravajući da joj čini i radost i patnju. Usprkos dopadljivog izgleda, Janko Popović Volarić u ulozi Luva je gotovo  potpuno lišen scenskog šarma (a osobni se nije probio) pa umjesto muškarca kojeg rese razne intelektualne odlike, slušamo „sirovi“ rječnik i pametovanje egocentrika, što je, čini mi se, pogrešno.

Vrlo su se lijepo snašli Jelena Lopatić (prijateljica Tamara) i već spomenuti Orlić, Bruck i Brižić, a svojim su dosljedno oblikovanim likovima doprinijeli Leonora Surian Popov, Romina Tonković, Deni Sanković, Jasmin Mekić, Ana Marija Brđanović, Mario Jovev, Ivano Ozretić i Kim Končar te u epizodnim ulogama Sabina Salamon, Dora Čiča, Martin Grđan, Tino Trkulja i Sanjin Janjatović.

Trosatno trajanje predstave Rastanci sadrži ponavljanja koja su u stvarnosti logična, ali u kazalištu nisu potrebna, jer su „zapamćena“ pri samom kazališnom postupku, pa vjerujem da bi manji broj scena  možda bio efektniji i efikasniji (a koga zanima baš sve, neka čita knjigu). Masovne scene su također pomalo naporne jer ne „kristaliziraju“ ljubavni odnos, a lako se spoznaje u kakvom okruženju njih dvoje žive. Također mi se glazba činila povremeno napadnom (što se htjelo završnom pjesmom Kuća za ptice Arsena Dedića?), pa umjesto da pratim intimu dvoje zanesenjaka, gurnuta sam u monotonost  voajerizma.