4. ZAGREB CLOWN FESTIVAL: "LALA", "KROTITELJICA STOLICA" I "ANNA DE LIRIUM - SVIRKA UŽIVO"
Nije smiješno, ali je zabavno
Iako na ovom 'Klaunovskom festivalu' nismo, stjecajem okolnosti, vidjeli niti jednu domaću predstavu, one imaju istaknutu poziciju na nezavisnoj sceni i doprinose cjelokupnog kazališnom izričaju pa je prava je šteta da ne postoje doticaji između 'klasičnog' i 'otkačenog' kazališta
Objavljeno: 23.6.2023. 12:20:36
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Lala" / Ivan Marenić, Sunčana Stone, Robert Herbst

 

Ne marim previše o tradicionalnim cirkuskim programima, ali sam sklona estetici „novog cirkusa“ i „uplitanju“ cirkuskih vještina u kazališne predstave pa sa zanimanjem pratim manifestacije poput 4. Klaunovskog festivala u Zagrebu (Zagreb Clown Festival) u Kulturnom centru Travno (11.- 14.5. 2023.). Nisu mi se svidjele sve viđene predstave pa sam se odlučila baviti samo svojim „favoritima“ a to su Lala u režiji Lee Delong i izvedbi Stefana Ostojića (12.5.),  Krotiteljica stolica Tine Janežič (12.5.) i Anna de Lirium – svirka uživo u režiji Janga Edwardsa i izvedbi Tanje Simma (14.5.).

Stefan Ostojić u predstavi Lala odjeven je u banaćansku narodnu nošnju (varijantu) jer je naziv „lala“ folklorno ime za stanovnike iz Banata, ali također i za sve Vojvođane. Porijeklo imena nije posve jasno, no često se navodi izjava(?) Marije Terezije na smotri banatskih graničara: „Što će meni lale (cvijeće), evo mojih lala“ (poznato je caričino „dobro“ oko za muške). Drugi bi razlog mogao biti motiv tulipana na prsluku muške narodne nošnje (kojeg na ženskom nema!). Lala slovi kao flegmatičan lik i uz temperamentnu suprugu Sosu (nije se otkrilo porijeklo njezinog imena) nudi puno „štofa“ za (urnebesne) viceve. Međutim, ova je predstava više dirljiva nego smiješna zbog toga što je ljubav Lale i Sose praktički zabranjena jer je on Srbin, a ona Mađrica, pa su je njezini sklonili od njega – na kraju se, srećom, ipak vjenčaju, a ne ubiju.

Nakon diplome na novosadskoj Akademiji Ostojić je glumio u Dječjem kazalištu u Subotici, no otišao je kada je svoju glumačku vokaciju otkrio u „cirkuskoj“ formi. Zahvaljujući suradnji s  Delong nastala je predstava o zaljubljenom Lali koji traga za Sosom od Kikinde do Budimpešte (i predstava gostuje od sela oko Kikinde do velikih gradova: svugdje je razumiju jer Ostojić ne koristi puno riječi nego rekvizite, pantomimu i glazbu: tuga i radost na svim jezicima jednako „zvuče“ ). Predstava traje relativno dugo, no kako je temperamentna i nabijena emocijama, gleda se bez daha (lijepo je vidjeti kako publika pokušava pomoći Lali u potrazi za Sosom). Klaunovski nos je „znak“ ovakvih predstava, no on ne smeta da u Ostojićevim promjenjivim raspoloženjima vidimo sudbinu njegovog junaka do kojeg mu je jako stalo.

Budući da Tina Janežič u predstavi Krotiteljica stolica fascinantno vlada tijelom, zaključila sam da je to zato jer se bavila gimnastikom i plesom, dok  izvedbeno umijeće pripisujem školi Lassaad. Lingaling je stara žena koja se jako trese i jedva hoda i to mi je djelovalo strašno potresno pa sam bila praktički ogorčena na svoju nasmijanu okolinu (mislim da bi se jednako „cerekali“ i u stvarnom životu). Janežič je svojoj „staroj siroti“ nacrtala i brčiće i tutnula u ruku potrganu najlonsku vrećicu i stolicu koja joj je „sve kaj ima“: nakon što se „doklimala“ , prisjetila  se da je 1925. bila mlada i pred nama počinje  „tipična ženska sudbina“. Njezina junakinja propituje svoje životne odluke, a alkohol i samoća počinju dominirati njezinim životom. Janežič vjerno prikazuje određena tjelesna stanja pa sam, iako točno znam da je fikcija, istinski patila s njezinom junakinjom.

Među navedenim predstavama najsmješnija je bila glazbena klaunerija u kojoj Anna de Lirium, dok čeka razgovor za posao, u predvorju glazbenog studija pokušava svirati na raznim glazbalima, ali niti tu se nisam grohotala jer izgledom i ponašanjem (vrhunska pantomima) Tanja Simma svoju junakinju smješta u podređeni položaj. Svirajući različite žanrove (Simma je obrazovana glazbenica), Anna zaboravlja svoje strepnje i uživa u glazbi. Duhovito, darovito, uzbudljivo i ipak tako tužno.

Iako na ovom „Klaunovskom festivalu“ nismo, stjecajem okolnosti, vidjeli niti jednu domaću predstavu, one imaju istaknutu poziciju na nezavisnoj sceni i doprinose cjelokupnog kazališnom izričaju pa je  prava je šteta da ne postoje doticaji između „klasičnog“ i „otkačenog“ kazališta.