Za 47. dane satire Fadila Hadžića (6.-21.6.2023.) izbornica Željka Udovičić Pleština odabrala je dvanaest predstava od kojih su dvije otkazane, a od preostalih sam pogledala tri koje su nastale izvan Zagreba: Moj sin samo malo sporije hoda Ivora Martinića u režiji Ivana Plazibata i produkciji Sarajevskog ratnog teatra SARTR (11.6.), Naš sin Patrika Lazića u njegovoj režiji i produkciji Hartefakt fonda, Beograd (16.6.) i Tako nam Bog pomogao Hrvoja Korbara (prema motivima knjige Summa Atheologiae Borisa Dežulovića) u njegovoj režiji i produkciji Kazališta PlayDrama Split (17.6. 2023., sve su  predstave izvedene  u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“).

Ivor Martinić (1984.) je izvrstan pisac što dolazi do izražaja pri svakoj novoj izvedbi njegovih drama jer one vremenom ništa ne gube, nego novim izvedbama samo mogu biti drugačije interpretirane. Moj sin samo malo sporije hoda (2011.) je drama o poremećenim obiteljskim odnosima zbog invalidnog Branka (Enes Kozličić) čija se majka (Snežana Bogićević) teško nosi sa činjenicom da on nikada neće hodati, dok se ostatak obitelji – otac, tetka, tetak i sestra (Jasenko Pašić, Maja Salkić,    Sead Pandur, Matea Mavrak) – više ili manje prave da je sve normalno, iako izbjegavaju razgovor o Brankovom stanju. Postoje izuzeci poput u njega zaljubljene Sare (Džana Džanić) ili bake Ane (sjajna Jasna Diklić) „nastanjene“ u svojem svijetu iz kojeg ne može ili, što je puno vjerojatnije, ne želi izaći. Scenografija (Vedran Hrustanović) i kostimi (Lejla Hodžić) su realistički bez odmaka, dok je glazba (Basheskia & Edward EQ) povremeno preglasna pa se ionako tihi dijalozi jedva prate. Ne znam je li pomak prema tugaljivom ozračju i predugim sporim scenama Plazibatovo „čitanje“ ove drame (što nije pogrešno, ali svakako ne odgovara satiri nego stremi patetici), ali mi se ne čini u potpunosti odgovarajućim.

Duhovita, dobro režirana i spretno odigrana obiteljska drama (majka Dragana Vargić; otac Aleksandar Đinđić, sin Amar Ćorović) o sinu homoseksualcu i njegovim roditeljima koji ga pokušavaju „izliječiti“ predstavlja, prema Lazićevim riječima, „poigravanje vlastitim autobiografskim elementima na ivici istine i fikcije“, a obilje duhovitih opaski pokazuje da se Lazić opušteno i mudro nosi s problemom koji povremeno eskalira do neshvatljivih razmjera (osnovna ideja je da predstava igra u stanu, čime se pojačava tenzija između glumaca i publike, što je djelomice uspjelo i u kazalištu „Kerempuh“ smještanjem gledatelja na pozornicu i njihovim uključivanjem u predstavu). Predstava Naš sin je komičan i decentan prikaz jedne česte situacije koju starija populacija još uvijek teško prihvaća, bez obzira radi li se o bliskoj ili tuđoj situaciji.

Čitajući Dežulovićeve kolumne skupljene u pozamašnoj knjizi Summa Atheologiae (Ex Libris, Rijeka, 2019.) pitala sam se, pomalo u strahu, kako će se redatelj Hrvoje Korbar „probiti“ kroz to obilje sprdnje na račun crkvenih ljudi i zazivanja Boga u banalnim nevoljama, jer su Dežuloviću očito dojadili i Hrvati i njihovo vjersko licemjerje i kler koji to sve potiče. Korbar je morao izabrati među Dežulovićevim pričama (kako preskočiti javljanje Gospe u Međugorju ili Darija Kordića?) i ispisati svoje dijaloge (mada Dežulović piše s dramskim nabojem) pa je smislio duhovitu i u suštini logičnu situaciju: patrijarhalnu obitelj sa Svemogućim (otac), Gospom (majkom) i Isusom (sinom) te „posilnim“, arhanđelom Gabrijelom. Katarina Perić je oblikovala Gospodnji tron i odjenula sudionike (Gabrijela i Gospu igra isti glumac, Stipe Jelaska pa ga, dok igra Majku Božju, zakriva veo, a u ulozi arhanđela nosi poslovno odijelo; Bog (Stipe Radoja) je u kućnom ogrtaču i natikačama; Isus (Donat Zeko) je „dečko iz susjedstva“).

Dežulović ne ismijava vjeru, nego služnike i vjernike (smiješno je da on, iako ateist, ima sve sakramente, ali kako reče moja znanica-nevjernica, nisam mogla utjecati na svoje krštenje) pa je prikaz „vjere u Hrvata“ doista komičan jer stalna zazivanja Božje pomoći (uz završnicu predsjedničke prisege „Tako mi Bog pomogao“ po uzoru na američku) za najbezazleniju akciju može Ga doista ojaditi. A tek kada je ljutita Mare otišla od kuće (izuzetno smiješan telefonski razgovor između Isusa i Gospe u kojem ona prepoznaje prisutnost Svemogućeg po škripi njegovih šlapa) stvari se otimaju kontroli (u svakoj, pa i Božjoj kući, žena drži tri ugla). Iako malo preduga, predstava završava (kao i knjiga) vrlo efektno: svećenici zaključuju da ne trebaju Isusa jer se i bez njega dobro snalaze, a na ateistov upit za prijem kod Boga, Bog poručuje Gabrijelu da kaže ateistu da „Ga nema“. Nimalo uvredljiva (za  razumne ljude), duhovita i dobro izvedena, predstava Tako nam Bog pomogao mogla bi, tako joj Bog pomogao, doživjeti zavidan broj izvedbi.

Zbog navedenih predstava nisam pala u afan, ali sam prilično začuđena da nisu bolje prošle pri podijeli nagrada (nagrađeni su Jasna Diklić i Stipe Jelaska) jer su nesumnjivo zanimljive – ali to je neka druga i drugačija priča…