Vizualna poezija odmiče se od verbalnoga teksta prema različitim manifestacijama multimedijalnosti; dominantni elementi višeosjetilnosti postaju slika i neverbalna komunikacija, što posebno do izražaja dolazi u različitim izvedbenim oblicima. Uporaba zvučnih i svjetlosnih efekata u suvremenom je kazalištu počesto popraćena i video projekcijama što nerijetko dovodi do spektakularizacije pa i banalizacije teatarskoga sadržaja, koji je ionako, posebno u nacionalnim teatrima, prilično opterećen zadovoljavanjem građanskoga komoditeta. Po tome je Filar, kao predstava koja je utemeljena na multimodalnosti, s minimalno verbalnoga izraza, ali s obiljem glazbe, svjetlosnih efekata, tehničkih rješenja i video projekcijama, a koja unatoč tome od početka do kraja ostaje komorna te ni u jednom trenutku ne napušta fokusiranost na ogoljenu interakciju plesačica-lutka-gledatelj, primjer iznimnoga postignuća u svijetu predstava za djecu i za odrasle.
Plesačica i performerica Antonella D’Ascenzi kao prepoznatljive smjernice estetike svojega plesnoga i vizualnog kazališta ističe povezivanje plesa i dramskog teksta, predmeta i slike, tijela i prostora, gledatelja i izvođača, u osobitoj fizičkoj interakciji. Ta je interakcija u poetskoj predstavi Filar vizualizirana i materijalizirana svjetlosnim i lutkarskim nitima. Filar je predstava ''o snazi odnosa među tijelima i predmetima'' te o ''nitima koje stvaraju priče'' (kako se navodi u poetskom recitalu koji uokviruje predstavu) i kojima se uvijek iznova izgrađuju svjetovi društvenih i obiteljskih zajednica, što posebno do izražaja dolazi u vremenima krize, koja je u predstavi evocirana projekcijom ispražnjenoga urbanoga prostora kao evokacijom recentne pandemijske osamljenosti. Filar je i priča o lutkarstvu: nit kao metaforična pređa priče ujedno je i opipljivi vertikalni mehanizam života lutke, koji postaje i horizontalni mehanizam materijalne interakcije (doslovne povezanosti) s gledateljem.
Predstavu na pozornici izvodi Antonella D’Ascenzi (koja potpisuje i koreografiju te supotpisuje, uz Damiana Priviteru, oblikovanje lutaka). Glazbu, koja se kreće od komornoga muziciranja na klaviru i udaraljkama do električne dinamike, potpisuje Adrián Berenguer dok je za kreativno oblikovanje svjetla zadužena Elena Piscitilli. Sinkronizacija pokreta, plesa i svjetlosnih efekata, koja je u ovoj predstavi izrazito izazovan zadatak, izvedena je impresivnom uvježbanošću. Izvođačica je pokazala da je podjednako vješta i u samostalnim plesnim pokretima i u pokretanju lutke (nitima omotanim oko prstiju), a što je kulminiralo zajedničkim plesom izvođačice i lutke, u kojemu se predmet pripija uz tijelo kako bi i sam postao tijelo.
Tkanje kojim se povezuju vizualne, auditivne i taktilne senzacije vizualizirano je, osim nitima kojima se pokreće lutka, i nitima koje pridržavaju balone, koji čine jedinu stvarnu scenografiju, te integracijom izvođačice i lutke u uvodnom plesu žive lutke, s glavom-balonom i tijelom u kojem je sakrivena nit. Unatoč svim transformacijama izvođačice-plesačice, od krhke goleme lutke koja ispunja prostor pojavom i minimalnim pokretima do sitnog reflektora koji se živahno razbacuje po pozornici, sva je pažnja gledatelja ipak usmjerena na lutku, koja prolazi naracijsku transformaciju od krpe na podu do tijela. Zajednici tijela i lutke prethodi udaljenost te je najimpresivniji dio predstave podizanje (buđenje) lutke i udahnjivanja pokreta prstima (poput stvaranja Adama), ali ne bliskim kontaktom, već s druge strane pozornice posredstvom mehanizma niti koje su zategnute preko čitave pozornice, čime prostor zaprima mitsku i metaforičnu ulogu čimbenika kreacionizma.
Osobita je interakcija s gledateljima: izvođačica pantomimom dobacuje zamišljene balone, kako bi ih gledatelji bacili natrag na pozornicu te kako bi od vraćenih imaginarnih balona sačinila svjetlosnu kuglu, zatim gledateljima dodaje i stvarne niti kojima iz partera pomiču stvarni balon na pozornici te pokreću (ljuljaju) lutku dok sjedi na svom štapiću. Izravnom interakcijom gledatelja i lutke, bez posredovanja izvođačice, ostvaren je završni čin multimedijalnoga povezivanja i to na razini društvene i kazališne funkcije kao i na razini živoga tijela i predmeta.
Predstava naslovljena na katalonskom (filar, 'uplesti nit'), velikom europskom jeziku koji nema priznati status službenoga jezika Europske unije, suprotno od okvira koje ocrtavaju verbalni jezici, upućuje na nadjezično (pa i predjezično) povezivanje u vizualnoj metafori. Opetovano humaniziranje svijeta pri tome nije samo proces dodjeljivanja osobina živih bića neživim predmetima, pojavama i efektima već je i odraz posthumanizma koji se ostvaruje u dodiru s ljudskim, a ne u njegovom nadilaženju. Djeca svih uzrasta (od beba do školaraca) predstavu su pratila izrazito pozorno i često se mogao čuti spontani pljesak, pojedinačni i skupni, a odrasli su i nakon predstave ogledavali ima li gdje koji imaginarni balon i za njih da ga dobace nazad na pozornicu.