Jesu li se vremena stubokom promijenila (O tempora, o mores!) pa dobre stare poslovice, stoljetne kolektivne mudrosti, više ne funkcioniraju? Primjeri nam, naime, kazuju da su poslovične tvrdnje postale nepouzdane: recimo, draga i pomalo posprdna krilatica „koliko para, toliko muzike“ više ne funkcionira besprijekorno pa su ponekad besplatni svirači baš jako muzikalni. Često na ulici naletimo na vrhunskog izvođača (ono s glazbom je, dakako, metafora) pa su tako i besplatne izvedbe na Trgu i u Loži na 24. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat ( 21.-23.7.2023.) bile vrlo zanimljive.
Prvu je večer na središnjem gradskom trgu nastupila francuska Compagnie Allonge s predstavom Sous sol (podzemlje, podrum) koreografa Arnauda Depreza u kojoj su,uz „škriputavu“ glazbu (Mathieu Bonnafous) i pod opskurnim svjetlom (Virgile Amour) petero „rudarski“ kostimiranih (Harmony Coryn) plesača vješto i energično izvodilo „break-dance balet“. Prema pratećem tekstu oni „iskapaju rudu na nekom planetu izvan Sunčeva sustava“, ali i bez te SF opaske, radi se o sugestivnoj izvedbi vrhunski izvježbanih izvođača.
Druge je večeri u Loži nastupio francuski plesač i koreograf Andrea Givanovitch u autorskom solo projektu Leather Better (bolja koža), istražujući posljedice koje može izazvati jedan naglašeno muški odjevni predmet poput kožne jakne s resama. Naime, autor je izrazito fragilne građe koju naglašava bodijem (kojeg će na kraju izvedbe skinuti) pa jakna u takvoj kombinaciji djeluje grublje od očekivanog: „Grubost te kožne jakne poslužila je koreografu kao kontrapunkt za kreaciju, za zaranjanje u pojam muževnosti i otkrivanje načina na koje su predodžba i poruka koje kožna jakna nosi utjecale na njegovo tijelo i kroz njega na njegovu osobnost homoseksualca kojem cijeli život predbacuju da je previše feminiziran.“
Zadnju su večer na Trgu četiri ciparske plesačice (Elena Gavriel, Anna Nikolau, Katerina Tylliridou, Magda Argyridou) uz glazbu Georgea Koulasa izvele potresnu predstavu Sjećanje na... In Memory of… u koreografiji Milene Ugren Koulas (1979.), plesačice i koreografkinje rođene u Jugoslaviji ali već gotovo dva desetljeća stanovnica Cipra. O svojoj predstavi piše da prati „…istraživanja o tome kako trauma utječe na ljude i kako traumatska iskustva oblikuju naša razmišljanja, pokrete, komunikaciju i međusobne odnose“, što dirljivo dočaravaju bolne grimase i grčenje tijela plesačica odjevnih samo u hlače i s ljepljivom trakom preko grudiju.
Predočene tri predstave trajanjem pripadaju u male forme, no njihov koncept i izvedba daleko nadmašuju puno ambicioznije i financijski zahtjevnije predstave pa ću završiti opet s jednom (provjerenom) „mudrošću“ da se „spirit (duh) drži u malim bočicama“.