Pamteći prošlogodišnji, prvi Eurokazov kazališni festival „Eurijala“, silno sam žalila što krajem lipnja neću moći gledati drugo izdanje spomenutog festivala („Eurijala 2023.“) jer su najavljene diplomske predstave studenata osječke Akademije za umjetnost i kulturu. Na kraju bloka neverbalnih izvedbi, preostala je predstava Pater familias Mihovila Rismonda u režiji Kristine Grubiše i produkciji Khaos kolektiva i EUROKAZ-a (Strossmayerovo šetalište, 8.7.2023.).
Zagreb nije naročito pogodan okvir, za razliku od slikovitih istarskih i dalmatinskih gradova, za ambijentalne predstave, ali ako se odabere plato na vrhu Zakmardijevih stuba, onda valjda postoji neki povod jači od činjenice da je ljeti ugodnije biti vani nego unutra i da se tu do sada nije igralo (bar se ja ne sjećam): ispod drveća je prikazan staromodni stan s klavirom i nemarno raspoređenim tepisima (Dorotea Kovačić) bez dodirnih točaka s okolnim prostorom (osim boca u odvodnom kanalu i publike koja se „gnijezdi“ na neudobnim ogradnim istakama). Rismondo razvija priču o dvije obitelji čija je okosnica Hrvoje (Marko Kasalo) koji ne baš vješto balansira između zakonite obitelji koju čine supruga Andreja (Rea Kamenski-Bačun) i sin David (Lorenzo Raušević) i čvrste ljubavne veze sa samohranom majkom Sanjom (također Rea Kamenski-Bačun) koja živu u drugom gradu (kamo on poslovno redovito putuje) s kćeri Reom (Dorotea Ilečić Sever).
Pater familias (otac obitelji, autoritet u obitelji) je prema rimskom pravu imao velike ovlasti, čak nad životima članova obitelji (iako se taj utjecaj smanjio, očeva je odluka u mnogim sredinama i danas presudna) pa se pitam nije li Rismondo lik „oca“ namjerno prikazao pomalo posprdno, jer njegov Hrvoje nije dorastao niti depresivnom, alkoholu i opijatima sklonom sinu (koji se tako „liječi“ od svoje rasturene ljubavne veze), a niti uspijeva udovoljiti težnjama „svojih“ partnerica (jer se obje osjećaju iznevjerene).
Andreju i Sanju igra ista glumica s neznatnim zahvatima na odjeći (Suzana Brezovec) i frizuri. Koji put se to ne obavi na vrijeme pa nisam sigurna je li nastala „greška“ u prikazu ili su njih dvije postale toliko slične da nije važno je li izvedena promjena; sklonija sam sumnji da se ipak radi o „šlamperaju“ u „dekoraciji“ lika jer osim što se njih dvije razlikuju u izgledu, one žive u različitim gradovima pa se niti na sceni ne nalaze se na istom mjestu, odnosno glumica se premješta s klavira na tlo i vice versa (klavir osim toga služi i izvornoj svrsi pa zakrabuljena Žena 0 naizmjence svira i šeće uokolo (glazba Rea Silvia Murgić; zbilja je inflacija „rea“ u ovoj ekipi)).
No, vratimo se priči: Hrvoje se ne uspijeva izvući iz zavrzlame u koju se uvalio, obje ga žene, nezavisno jedna od druge, kontinuirano ljube i grizu, David i Rea se teško nose sa svojim labavo definiranim problemima i tako se pred nama nižu epizode slične jedna drugoj, predvidljive i monotone. Naime, nema nikakvog razvoja karaktera niti promjena u odnosima ili izravno rečeno sve vrvi od stereotipa i klišeja. Čudno mi je da Rismondo (1999.) u ovoj (petoj) drami ostaje na razini „sapuničaste“ literature – ne mislim da bi tekst morao biti „razbarušen“ ili na rubu apsurda (volim klasične priče), ali me čudi niska razina zapleta i slaba razrada likova. Glumci su učinili što su mogli. Više sreće drugi put.