63. međunarodni dječji festival u Šibeniku (24.6.-8.7.2023.) ugostio je lutkarske i glumačke predstave za djecu pa iako nisam prepoznala kriterij po kojem su birane, bila sam vrlo zadovoljna (bez obzira na kvalitetu) što sam ih mogla vidjeti. Za ovaj sam tekst odabrala dvije predstave odigrane na Ljet- noj pozornici: Tri praščića GK „Joza Ivakić“ u Vinkovcima (27.6.) i Mačak u čizmama GK mladih Split (28.6.).
Bajke su česti predlošci predstavama za djecu, ali i animiranim filmovima pa im se „uporabom“ zagube korijeni kao što je to u slučaju basne o tri praščića i vuku koja ne pripada bajkama braće Grimm, nego je dio korpusa engleskih narodnih priča. Prva verzija priče govori o dvojici lijenih i lakomislenih praščića koji su izgradili kućice od slame, odnosno drveta pa im je vuk otpuhao kućice, a njih pojeo, što nije mogao učiniti s trećim jer je on izgradio čvrstu kuću od cigala. Kasnija verzija je „umekšana“ pa iako vuk otpuhne kućice dvojici zaigranih i praščića, oni se spase bijegom trećem bratu u njegovu čvrstu kuću.
U vinkovačkoj verziji redatelj Vjekoslav Janković se raspisao te doda glistu (Josipa Oršolić), vuku (Zorko Bagić) osigurao automobil, praščićima dao imena i nove materijale za gradnju kuće pa Blatkić (Vedran Dakić) gradi kuću od blata, Kupusić (Vladimir Andrić) od kupusa, a Pametnica (Katarina Šestić) ipak od cigala, a uza sve još dodaje brojne songove (Ivica Duspara). Zaigranu scenografiju kreirao je poznati strip-crtač Dubravko Mataković, autorica videa je Željka Fuderer Levak, a kostimografkinja je Saša Došen pri čemu su praščići doslovno oblikovani (debeli i ružičasti s njuškicama i repićima), vuk je u „trenirci“ i bez repa (što su mali mudraci odmah uočili), a bez razloga dodani gmizavac djeluje vrlo pompozno (valjda zato jer brine za ekološku situaciju).
Mogla bih još prihvatiti da se u priču, koja inače ima sasvim dovoljno poruka za jednu malu glavu, uvedu „suvremeni“ trendovi o otpadu i pravilnom odnosu prema njemu (mada se mogla napisati vlastita priča sa željenim elementima!), ali stalna jurnjava i dernjava nije dostojna ni glumaca ni redatelja. Šteta da se zgodna priča pretvorila u napornu i nemaštovitu predstavu.
Poznatu priča Charlesa Perraulta Mačak u čizmama dramatizirala je redateljica Nina Kleflin i mada su dijalozi zabavni, a glumci odlični, predstava je zbilja jako duga (80 min), ne samo za uzrast od 5+ nego i za one izdržljivije. Također je zamjerka predstavi obilje scenografije (Željko Radišić) jer već pozadina ukazuje jesmo li u dvoru ili na polju pa je stalno unošenje i iznošenje namještaja i drveća bilo nepotrebno (da budem iskrena, iritantno) jer ono što je funkcioniralo (a valjda je) u matičnom kazalištu, na prostranom je trgu trošilo vrijeme i usporavalo ritam igre.
Podsjetimo se: najmlađi sin (Matija Grabić) u nasljedstvo dobiva mačka (Ivo Perkušić) i smatra se zakinutim, no mačak ima plan kako da mu pomogne. Osim scena između njih dvojice, pratimo zbivanja na dvoru između kralja (Siniša Novković) i njegove ljupke ali razmažene kćeri (Katarina Romac) te strah od čarobnjaka (Mia Vladović) među pukom (Matko Elezović, Karlo Barbit, Leon Macanović). Lukavi i mudri mačak oženi svog gazdu s princezom i uništi zlog čarobnjaka, a ako vapite za detaljima priče, knjigu u ruke! Glumački je predstava bila odlična, posebno je bila sjajna darovita Katarina Romac u svojim premišljanjima oko odjeće (Sara Lovrić Caparin) pa kako sam prije ove predstave samo nju poznavala, jako me je razveselio ostatak ansambla, ne samo odličnim pjevanjem (glazba Ines Prajo, Arjana Kunštek) i duhovitom interpretacijom (Perkušić, Novković) već zbilja izvrsnom zajedničkom igrom (svi).
Usporedbom vinkovačke i splitske predstave koje su obje temeljene na poznatim bajkama, vidi se razlika u pristupu i izvedbi: dok prvi idu na larmu, drugi decentno grade odnose (malkice predugo) i pitam se, znaju li da su ih djeca „provalila“, otkrivši slabosti u obje predstave.