Pojava knjiga kratkih priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske (1981.) u književnom svijetu „velikih dečki“ koji pišu ozbiljne knjige (romane) sliči dolasku akvarelistice koja želi izlagati s „ozbiljnim“ slikarima koji priznaju samo ulje na platnu pa joj blagonaklono kažu: ma nije to loše, ali… Čak niti „najzadrtiji“ književni teoretičar ne poriče da je dobra kratka priča složeniji spisateljski pothvat od romana u kojem se „od nemila do nedraga“ razglaba o postupcima likova (ne kaže uzalud Andrić da riječima treba biti tijesno, a mislima široko). Autorica u četiri zbirke (u nas su prevedene Osmica, Moj muž i Nikamo ne idem) „secira“ razne, najčešće obiteljske odnose, koji su posljedica želja i potreba pojedinaca, ali još više društvenog okruženja („obitelj je osnovna ćelija društva“) na prvo mjesto stavljajući ženski okular.
Predstava Moj muž zaigrala je u veljači 2020. u Dramskom teatru Skopje (režija Nela Vitošević), u listopadu iste godine u SNG u Ljubljani (režija Ivana Djilas), u travnju 2021. u JDP u Beogradu (režija Jovana Tomić) i 1. travnja 2023. u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Dore Ruždjak Podolski. Autor dramatizacije Tomislav Zajec koristio je u predstavi priče Juha, Geni, Preljubnik, Čovjek iz navike i Lile iz knjige Moj muž (v/b/z, 2016.) i priče Vaza i Osmi mart iz knjige Nikamo ne idem (v/b/z/, 2020.) u prijevodu Ivice Bakovića. Iako je neke od priča ostavio samostalne, češće ih je kombinirao, pri čemu je neke likove „pojačao“ ili verbalnom agresijom ili detaljima (električna gitara umjesto harmonike) što nije dovelo do jačeg povezivanja scena (u odnosu na priče u zbirci), ali je narušilo autoričinu suptilnu ironiju i jako odužilo predstavu.
Scenograf Stefano Katunar „okupirao“ je pozornicu crnom rotirajućom glomaznom trokutastom formom koja asocira na razne stvari, ali nije ni jasna ni funkcionalna. Staromodna, po- malo šlampava odjeća (Marta Žegura) većine likova trebala je, valjda, ukazati na njihovo nesnalaženje u danim uvjetima. Glavni likovi su žene čije su preokupacije muškarci (propast ljubavne ili bračne veze), djeca (nemoć da se nose s njima) i karijera, ali se u svakoj epizodi pitamo, jesu li to njihove želje ili stoljećima dresiran svjetonazor.
Meni su se najviše svidjele izvedbe temeljene na pričama Geni, Lile i Juha a ujedinjuju ih odnosi roditelja i djece. U epizodi Geni, Krešo (Dado Ćosić) i Morana (Milica Manojlović) uzajamno se okrivljuju za loše gene zbog kojih je njihov sin Neno (Pjer Meničanin) lažac i kradljivac, a njegove mane bujaju s godinama (bolesnom ocu ukrade poklonjenu čokoladu). Meničanin prikazuje dječaka u dobi od 4 do 10 godina (često se sjetim Đimija Jurčeca koji je počeo predstavu Maksimilijan Zviždukalo riječima : „Ja sam star i ćelav, ali sada ću biti mali dječak“ – i bio je!) i gledajući njegovo bezazleno (prijetvorno) lice ni u jednom trenutku ne sumnjamo da je pred nama Neno. Pošto je Neno u školsko skladište zatvorio malog albanskog dječaka, pedagog (Zoran Čubrilo) Kreši ukazuje da je to posljedica odgoja, no on to energično negira (iako znamo za njegove nacionalne ispade), a zahvaljujući priči sestre Borke (Mia Melcher) poanta postaje urnebesno smiješna.
Doris Šarić Kukuljica u kratkoj haljinici i neopisivog izraza lica upečatljivo dočarava dvogodišnju Lile čija se majka Ana (Anđela Ramljak), potajno od muža Borisa (Adrian Pezdirc), upućuje u posjet majci (on ne voli punicu) vodeći Lile i noseći nekoliko staklenki ajvara. Staklenke se u vlaku sruše na Lile, ali je Ana iz straha od muža ne odvodi liječniku i curica umire. Boris ne zna istinu i tuguje misleći da je smrt posljedica genetske greške u njegovoj obitelji, dok je Ana opterećena krivnjom jer nije Lile odvela liječniku. Mlada udovica Ema (Barbara Prpić) i njezina Majka (Nadežda Perišić Radović) uz juhu (koju mama kuha, a kći odbija jesti) prepričavaju svoja (slična) iskustva s muževima i ljubavnicima i ova naoko mirna „kuhinjska ljubavna ispovijest“ protagonisticama daje odmak od obiteljskog trona.
Priče Preljubnik i Čovjek iz navike bave se preljubima pa se isprepliću priče ministrove žene Maše (Nataša Dangubić), njezinog ljubavnika Milana (Dado Ćosić) i djevojke zaljubljene u njega (Tina Orlandini), prevarene žene Tanje (Hrvojka Begović) i njezine prijateljice (Petre Svrtan) te psihijatrice Emilije (Dora Polić Vitez) – iako monolozi nose priče, sve zajedno je prilično konfuzno. Istom bih riječju opisala studentske prosvjede predvođene sinom (Ivan Pašalić) sveučilišne profesorice Vesne Baković (Nataša Dorčić), koja se, iskliznuvši iz profesionalnih i obiteljskih tračnica, prepustila alkoholu (smiješno je i tužno gledati je kako slamčicom krišom pije votku iz bočice u unutrašnjem džepu bunde).
Priča Vaza se formalno vrti oko vaze koju je s puta po Grčkoj donio snobovski par (Anđela Ramljak, Adrian Pezdirc) svojim znancima, bračnom paru Alisi i Ninu (Petra Svrtan, Danijel Ljuboja). No došavši u posjet prijateljima Karlu i Mirjani (Mateo Videk, Tina Orlandini), Alisa i Nino otkrivaju da i ovi imaju sličnu vazu što je za Alisu okidač jer ona zavidi prijateljima na stanu i još više na djetetu, budući da ne može začeti („Nino ispljuje ćorke“) – Petra Svrtan je doista ostvarila izuzetnu ulogu. Predstava počinje i završava izborom scena iz priče Osmi mart u kojima se pojavljuje žena američkog veleposlanika Kelly Davies (Iva Kraljević) miješajući engleski i iskvareni hrvatski i sveučilišna profesorica Vesna (drndajući po električnoj gitari) pa se završna skupna scena povraćanja može tumačiti i pijanstvom i gađenjem nad onim u čemu su se svojevoljno ili prisilno našle sve žene na sceni.
Sigurna sam da nabrajanjem glumačkih imena narušavam protočnost teksta, ali mislim da je „barbarski“ izostaviti one, koji ovoj dugoj i ne baš iskričavoj predstavi, nesebično daju sebe i svoje umijeće.