Glumačka družina „Histrion“ već desetljećima svakog ljeta  „useljava“  na Opatovinu (zagrebačka četvrt Kaptol) podno Prišlinove kule pa se i ovog ljeta (38. Zagrebačko histrionsko ljeto) od 6.7. - 2.9.2023. može vidjeti predstava Krčmarica purgerica u režiji Dražena Ferenčine (7.7.). Ciljano nisam  spomenula ime autora jer je ovu komediju Carla Goldonija (1707.-1793.), koja je u nas prevedena kao Gostioničarka Mirandolina ( La locandiera , 1753.), Petra Mrduljaš (1979.) tako temeljito „prilagodila današnjici“ da bih izvedbeni tekst bez krzmanja pripisala njoj.

„Goldoni je svojim ozbiljenjem pučkog kazališta reagirao na sajamsku površnost komedije dell'arte“ (LZMK) i fiksiranim tekstom o stvarnim likovima i mogućim zbivanjima „zabavljajući podučava“, čime izlazi iz sfere izvedbi kojima je smijeh sam sebi svrhom; za svoju komediju o mladoj vlasnici krčme Mirandolini tvrdi da je od svih njegovih dotadašnjih komedija „najćudorednija, najkorisnija, najpoučnija“ (Sindy Vuković). Mirandolina je vesela i prpošna, ljupka i neovisna i mada je samouvjerena poslovna žena, ne može odoljeti da se ne poigrava s osjećajima svojih gostiju-udvarača (bogati grof Albafiorite, siromašni markiz od Forlimpopolija), iako rado uzima poklone. Kada se u lokandi pojavi vitez Ripafratte koji se očituje kao „mrzitelj žena“, ona ga odlučuje zavesti, u čemu i uspijeva. Na kraju komedije ispunjava očevu želju i udaje se za svog zaposlenika (Goldonijev „feministički“ duh time je okončan).

Petra Mrduljaš je preimenovala Mirandolinu u Baricu (Dea Presečki), krčmu u Art caffe (u sklopu Prišlinove kule), mizogini vitez postao je građevinski poduzetnik Jura (Jakov Zovko), grof je sada lokalni političar Jole (Marko Hergešić), a markiz je avangardni likovni umjetnik Rene zvan Markiz (Bogdan Ilić). Dvije su glumice preobražene u tiktokericu Laru (Lara Nekić) i blogericu Klaru (Klara Fijolić), za šankom je i dalje konobar (Ivan Grčić), a Juri „građevincu“ dodan je Dragec, „dečko s bauštele“ (Denis Bosak).

Iako likovi imaju suvremena zanimanja, Mrduljaš je zadržala Goldonijeve odnose i zaplete, naglašavajući komične odlike karaktera što  je posebno uspješno odglumio Hergešić u ulozi dalmatinskog političara: izdašna primanja (na svakoj ruci ura!) omogućuju mu razmetljivost, široka gestikulacija i galama izazivaju pažnju okoline, a njegova sklonost Mirandolini je više potreba za isticanjem nego zaljubljenost. Radi se doduše o stereotipu, ali ga  Hergešić donosi na izuzetno komičan način. Jura se jedini preobražava (od mrzitelja u zaljubljenika) i kako se to odvija sporo, Zovko radi minimalne pomake, što se kosi s općom vehementnošću iako je potpuno logično (ali do toga se dođe promišljanjem a ne tokom predstave). Grčić/Francek i Bosak/Dragec u istoj su poziciji (zaposlenici od povjerenja) što ih zbližava, dok ime dodana bliskost, iako ne nužna, omogućuje da pokažu komičarske sposobnosti, što je Bosak posebno dobro iskoristio.

Glumice kod Goldonija nisu presudne za razvoj zbivanja, ali daju društveni kontekst svojom profesijom i lažnim predstavljanjem (one neprestance glume), pa iako influencerice Lara i Klara nisu doslovna zamjena, njihov je dolazak u Baričin „umjetnički kafić“ zaštitni znak današnje komunikacije. Po mojem mišljenju, prikazane su previše groteskno jer iako su pojavom i djelovanjem „falš“, one sve rade kako bi si osigurale egzistenciju (makar ručak s političarom). Okretna i lijepa Dea Presečki odličan je odabir za prikaz lika neovisne poslovne žene sklone zadirkivanju muškaraca (mada ne preza ni od ponekog bizarnog poteza). Osim što je scenski dopadljiva, kajkavski kojim govori Presečki je visoko kultiviran pa iako zvuči kao „obična puca“ (purgerica) jasno se razlikuje od drugih (i ne treba joj tutor, muž). Osim što je neprestance u pokretu (valja raditi i valja se sa svima  družiti) Barica ima i melankoličnu fazu (kada su svi otišli) i taj je prijelaz Presečki delikatno dočarala. Kako se ona jedina neprestance presvlači, nisam mogla ne primijetiti da je čudno da praktična krčmarica odijeva neudobnu radnu odjeću (Marita Ćopo), dok je njezina „zavodnička“ haljina, da se izrazim kolokvijalno, od „mlađe sestre“. Kostimi Lare i Klare su u skladu s njihovim „šašavim“ aktivnostima, dok su muški na tragu njihovih profesija. Slikovit prostor oko Prišlinove kule ne trpi gomilanje predmeta  što je Enes Hodžić Arči poštovao pa je pri stvaranju ugostiteljskog objekta minimalno mijenjao postojeće stanje (dopala mi se Markizova intervencija s crvenim cipelama na ulazu u WC), a osim kule, u predstavi su važna i vrata prema kaptolskoj školi.

Krčmarica purgerica (u Zagrebu je 1862. ova Goldonijeva „krčmarska“ komedija bila naslovljena Anica krčmarica) je zabavna i „ćudoredna“ (nema psovki!) komedija u kojoj ima dovoljno zabave za svačiji ukus, a scene koje su se povremeno oduljile, igranjem će doći na pravu mjeru (na vrućini se stvari rastežu, zar ne?)