Brojne predstave i relativno dugi razmaci između pojedinih izvedbi glavni su razlozi zašto ne uspijevam redovno pratiti program Zagrebačkog plesnog centra ali kada , stjecajem okolnosti, odgledam jednu „staru“ i jednu novu predstavu poput Transformeri 3 Ide Jolić u produkciji UO ON/A (10.3.) i Što ako… Jasne Čižmek Tarbuk u produkciji UO Fronesis (27.5.2023.) odjednom spoznam da su se zapravo „čekale“ jer obje povezuju plesače i tehnologiju.
Transformeri (engl. transformers) je ime za seriju igračaka tvrtke „Hasbro“ koje predstavljaju vanzemaljce sposobne da se pretvore u razna vozila, a potom u humanoidne robote o čemu su napravljeni stripovi i filmovi. Ida Jolić posegnula je za idejom i zajedno s plesačem Marinom Lemićem došla do predstave Transformeri 3 koja se od prijašnje dvije razlikuje jer koristi tehnologiju (dramaturginja Tena Bošnjaković, dizajn zvuka Luka Gamulin, dizajn svjetla Marino Frankola). Odjeveni u svjetlucavu odjeću (Ana Mikulić), Jolić i Lemić niti trenutak nisu sami sa svojim tijelima jer se snimaju kamerama pa svi na ekranima promatramo njihova tijela, ali groteskne izraze lica.
U programu piše: „Korelacija odnosa izvođača s ekranima i kamerama stvara sukob stvarnosti i rascjepljuje njihov odnos dok istovremeno flertuje s mijenjanjem percepcije viđenog i stvarnog“ što izvedba jasno ilustrira. Mogu dodati da me se predstava dojmila jer je koreografski bogata i vizualno vrlo lijepa, ali mi istovremeno izaziva jezu, jer se lako može desiti da od gospodara postanemo robovi tehnologije.
Naoko „nježnija“, ali jednako zastrašujuća je predstava Što ako… u kojoj se plesači (Ines Borić, Dora Šašić, Roko Šašić, Tea Vlahović) sami ne snimaju, nego ih prilikom plesa prate njihove digitalne kopije (motion capture Veselin Krstovski, dramaturgija Nenad Glavan, glazba Sara Jakopović i Lovro Stipčević), čime virtualni svijet „postaje ravnopravan stvar- nom svijetu, ako ne i privlačniji od njega“. Doista, u početku su na ekranu tek blijede plohe plesača koje ne uspijevamo identificirati (usporedbom pokreta svakom virtualnom liku pridružujemo stvarni) iako boja kapuljača (Ivana Bakal) ističe njihovu individualnost. Međutim, uskoro obrisi na ekranu poprimaju boje i kao da se njihova koreografija osamostaljuje.
Jasna Čižmek Tarbuk ovom predstavom istražuje „evoluciju odnosa između tehnologije, društva i umreženosti, od pozitivnog utjecaja tehnologije na čovječanstvo do onog negativnog: kad ta ista tehnologija pomoću umjetne inteligencije iskorištava, pa na kraju i porobljava ljude.“
Doista je zanimljivo kako su dvije plesne predstave uspjele na različite načine obraditi sličnu temu – korelaciju između bića i tehnologije, i da su obje neobično efektne i zastrašujuće.