Podjela na natjecateljski i popratni program u sklopu nekog kazališnog festivala ima određenu „težinu“ (mogućnost dobivanja nagrade), ali gledate li baš sve predstave, onda je razlika nevažna pa sam u ovom tekstu odlučila povezati tri „ženske“ predstave prikazane na mariborskom 12. Bijenalu slovenskih lutkara (6.-9. 9.2023.), od kojih su prve dvije bile u natjecateljskom, a treća u popratnom programu. Odabrani „triptih“ čine autorski projekt Katje Povše Cijeli svijet je marmelada prema priči Debela pekarica Petera Svetine u koprodukciji Pripovednog gledališča gdč. Bazilike i Hiše otrok in umetnosti (LGM, 6.9.), Alma Darke Erdelji i Vesne Vončine LG Maribor (LGM, 7.9.) i Nevidljiva žena Slavenke Drakulić u režiji Ivane Djilas i produkciji Anton Podbevšek Teatra (LGM, 8.9.).
Znanstvenika i pjesnika Petera Svetinu (1970.) smatraju jednim od najboljih slovenskih pisaca knjiga za djecu i njegove su slikovnice često predložak za lutkarske predstave pa je tako bilo i s Debelom pekaricom (ilustracije Peter Škerl) koju je autorica koncepta, redateljica, autorica likovnog izgleda, glumica i animatorica Katja Povše djelomično promijenila (slikar Friderik postao je brojač stvari) kako bi (valjda) jasnije naglasila razliku između pekarice Margot koja peče krafne s marmeladom od marelica i njene okoline (osim što peče dobre krafne, Margot ih jako voli jesti pa se uvlači u njih da bi pojela marmeladu; posljedica ove predstave bila je „zaraza brzog nestajanje krafni“ iz košarica za okrjepu sudionika). Iako predano izvođena i vizualno ljupka, predstava o osobi (Margot) koja voli svoj posao i osobi (Friderik) koja mora nešto činiti ostala je pomalo „u zraku“.
U Pokrajinskom muzeju Celje može se jako puno saznati o Almi Karlin (1889.-1950.), poliglotkinji (znala je između devet i trinaest jezika), svjetskoj putnici i spisateljici jer je upravo njezino devetogodišnje putovanje (1919.-1928.) i povratak u rodno Celje priskrbilo Muzeju njezinu bogatu zbirku (predmeta, zapisa i fotografija ). Kuriozitet Alminog putovanja nije samo jako dugo trajanje i obilazak dalekih zemalja, već činjenica da je putovala sama i da se uzdržavala pisanjem novinskih članaka. Iza nje su ostali brojni dnevnici i knjige pisane na njemačkom jeziku, pa sam od predstave Alma (Putopisne crtice gospođice A.) puno očekivala.
Iako je Darka Erdelji nagrađena za likovnost predstave, a Vesna Vončina za animaciju i glumu, do mene uopće nisu dospjeli ni duh Alminog doba, niti karizma njezine ličnosti (koju sam u Pokrajinskom muzeju Celje itekako osjetila). Podijeljena u jedanaest putnih epizoda, predstava minimalistički (likovno i tekstualno) prikazuje Almina opažanja, no kako su epizode slagane bez poveznice (po završetku svake scene predvidivo je zasvijetlio obješeni predmet koji je simbolizirao ispričano zbivanje), tempo je brzo postao prilično monoton. Ono što, po mojem sudu, „spašava“ predstavu je fascinantna gluma Vesne Vončine i njezinoj Almi bespogovorno vjerujem (ipak se pitam zašto me obasipa nevažnim podacima poput povraćanja na brodu i zašto u ovoj predstavi ne nalazim dovoljno pokrića za ljude koji su joj bili važni?! ).
Triptih završavam predstavom o starosti temeljenoj na priči Nevidljiva žena Slavenke Drakulić i dopunjenoj scenama iz narodnih priča, bajki i ženskih časopisa. Izvedba je podijeljena na dramski (pripovjedačica Špela Frlic) i lutkarski dio (animatorice Maja Kunšič i Katja Povše), pa dok Frlic, uz izvanrednu glazbu Boštjana Gombača, sugestivno govori o ženskim staračkim nevoljama među kojima su tjelesno propadanje i „nestajanje“ iz socijalnog okruženja (kao i „sramotno“ zaljubljivanje u mladog muškarca), profinjeni video (Vesna Krebs) „zakriljuje“ prostor obilježen minimalnom scenografijom (Sara Slivnik) u kojem dominira groteskna lutka (Gregor Lorenci) čija je velika glava zastrašujućeg lica nasađena na skeletno tijelo.
Zbog veličine i čudnog položaja, animacija ove lutke čini se tegobnom, ali mislim da bi dojam o predstavi bio jednak i da lutka miruje jer su pripovijedanje i animacija odvojeni (je li lutka zamjena za nešto do čega se nije moglo doći?!). Zajedništvo među protagonisticama nastupa tek kada napuste svoje prvotne funkcije i usklade novostečene statuse (kostimi Jelena Proković, koreograf Branko Potočan). Ne negiram fino estetsko tkanje ove predstave kao ni visoku razinu narativnog umijeća no prije svega aplaudiram odabiru teme koja je postala skoro tabu u suvremenom društvu. Šteta da predstava nije iskoristila mogućnosti lutkarskog kazališta, nego je ostala na razini pripovjednog teatra. Pripovjednog rekoh, ne lutkarskog.
Usprkos neospornih nakana, niti jedna od ovih predstava nije me uspjela uvesti u istinsko lutkarsko ozračje i kod svake sam imala dojam da gledam dramsku izvedbu garniranu lutkama.