Kazališna sezona 2023./2024. Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu počela je predstavom Baletni koncert – život na pozornici prema ideji i u režiji ravnatelja Baleta Massimiliana Volpinija (22.9.2023.) u kojoj su se od baletne karijere oprostili stariji članovi, prodefilirali skoro svi oni u naponu snage i predstavili se oni netom primljeni. Iako nisam sklona plesnim „ficlekima“ (fragmenti iz većih plesnih cjelina), deset kraćih izvedbi mahom u Volpinijevoj koreografiji (izuzetak su bili Petipa za duet iz Minkusovog baleta Don Quixote, solo iz Mujićevog baleta Gospoda Glembajevi i Malakhov za dva prizora iz baleta Labuđe jezero) vrlo su dobro predstavili ansambl, a inteligentne i duhovite video projekcije objelodanile su odnos plesača prema plesu koji je njihova vokacija a ne samo profesija, prema kazalištu, životu, svijetu… Šteta da nisu bila napisana njihova imena jer iako ljubitelji baleta imaju svoje omiljene plesače, ipak se moraju podsjetiti na one koje zapaze u sjajnoj roli ali zaborave njihova imena. Preplitanjem baletnih nastupa i „video ispovijesti“ nastao je amalgam koji je mudro i osjećajno „udarao“ po srcima zahvalne publike.
Uvodna scena nazvana Sat baleta slikovito je prikazala početke svakog baletana / balerine i uvela je publiku, uz glazbu Dmitrija Kabalevskog, u lijepi i naporni baletni svijet. Bračni par Sumitomo (Rieka Suzuki i Takuya) vratio je publiku u 19. stoljeće, otplesavši duo iz Minkusovog baleta Don Quixote, a Gershwinova glazba ju je podsjetila na „ludo“ doba jazza. Nakon gotovo sakralnog Albinonijevog ugođaja, uz Händlovu glazbu Lascia che io pianga nastupila je besprijekorna Natalia Kosovac, da bi u nastavku Chopinova glazba bila podlogom dijaloga između plesača i ogledala (sjetimo se da je njihovim vježbama upravo ogledalo stalni suputnik i svjedok).
„Odlazeći“ baletani i balerine pokazali su da se na njih i dalje može računati jer je zabavna koreografija Zaplešimo (uvertira iz operete Šišmiš Johanna Straussa ml.) na duhoviti način pokazala da su još uvijek gipki i poletni ali da ih „muče“ križa i druge „staračke“ boljke. Nakon scena iz baleta Labuđe jezero i prisjećanja na jedan od najboljih zagrebačkih „dramskih“ baleta, Mujićevu koreografiju nadahnutu Krležinom dramom Gospoda Glembajevi (Leonov solo u izvedbi Takuya Sumitoma) predstava je završila izvedbom velebnog Finala na Satievu glazbu i nastupom skoro svih koji plešu ili su u zadnje vrijeme plesali na ovoj sceni (da ne kvarim svečarski ugođaj pitanjima gdje je…).
Baletna predstava kojom je najavljena nova sezona u HNK Zagreb nije bila samo cjelovito osmišljena priča o baletu i izvođačima, nego je, kao i uvijek, pokazala da se zagrebački baletni ansambl može uhvatiti u koštac s najzahtjevnijim koreografijama.