2. vikend neovisnog kazališta lutaka (28.9.-1.10.2023.; prvi teksto pročitajte ovdje, drugi ovdje) održan u Kući djece i umjetnosti u središtu Ljubljane pokazao je vrlo živahnu slovensku neinstitucionalnu lutkarsku scenu koju su pomno pratili mnogi zainteresirani (uz besplatne ulaznice), među kojima je najviše bilo djece jer je od 11 ponuđenih, čak 8 predstava bilo za njih. Od četiri predstave za djecu o kojima ću pisati u ovom tekstu svakako je najpoznatija Crvenkapica braće Grimm (1.10.) u čijoj su izvedbi Gledališču Zapik revno pomagali mališani (3+) bez imalo straha, iako je „strašni“ vuk pojeo baku i Crvenkapicu (zadovoljno mljackajući), a njega je zadesila smrt kada se napunjen kamenjem strovalio u bunar.
Jako mi se sviđa kada kazališni umjetnici ne diraju sadržaj poznatih bajki jer činjenica da je vuk u Europi postao zaštićen i da bi ga, u novom kontekstu, „trebalo uspavati i odvesti u Zoo“, potpuno je bespredmetna jer ako je očekivano i prihvatljivo da dvije pojedene osobe prežive u njegovom trbuhu, onda vuk treba biti kažnjen: miješanje metafore i stvarnosti nikada nije smisleno! Osim toga, mala djeca nisu baš sućutna i ako se za nekoga brinu to su oni sami (i omiljene igračke) pa kada im se (mudro) na početku predstave pokaže da je vuk od drva i da nije prijetnja, onda će rado pomoći u njegovom uništenju.
Scena i lutke su vrlo jednostavne (Igor Cvetko, drvene glavice Zlatko Bastašić), pri čemu je vuk ručna, vrlo pokretljiva lutka (inicijator zbivanja) dok su ostale lutke stolne, ali njihovu „statičnost“ izvođači Urška Cvetko i Andraž Jug nadomještaju glumom, pjevanjem (Cvetko) i sviranjem na usnoj harmonici (Jug). Režijski zahvati Jelene Sitar Cvetko (dramaturgija i pjesme) i Igora Cvetka nemaju praznog hoda jer se bez prestanka nešto zbiva, ali ne takvom brzinom da djeca ne bi mogla pratiti (ili se uključiti). Promjene koje „osvježavaju“, ali ne narušavaju originalni sadržaj su „štikleci“ poput zabavnih dijaloga („ostavi kobasicu pred vratima i marš doma“, kaže u baku preobučen vuk Crvenkapici nakon što je ova nabrojala što ima u košarici) ili „operacije“ vađenja raznih predmeta iz vučjeg trbuha (koje je neselektivno progutao) prije izlaska bake i Crvenkapice (koje nezadovoljno razgovaraju u trbuhu) ili gozbe povodom sretnog ishoda. Upečatljivom glumačko-glazbenom sinergijom Urška Cvetko i Andraž Jug „garantiraju“ dugovječnost ove (od autora baštinjene) predstave.
Predstava Mamin zmaj prema priči estonske autorice Piret Jaaks u režiji Katje Povše i koprodukciji LG Fru-Fru i Hiše otrok in umetnosti (29.9.) bavi se odnosom majke, točnije majčine ljutnje prema nepodopštinama malene kćeri. Predstava se sastoji od glumačkog i glazbenog djela (dramaturgija Anže Virant, dramatizacija Julija Potrč Šavili). Ana Špik Jakin se bavi lutkama (djevojčica, pas, zmaj Špela Trobec, kostimi i izrada lutaka Iztok Hrga) s naglaskom na djevojčici koja neprestance nešto razbije, uprlja ili razreže, što u mami „probudi“ zmaja koji „riga vatru“. Tea Vidmar raznim izvorima zvuka (dječji klavir, zvečke, harmonika ) i vlastitim glasom nadahnuto ilustrira i komentira promjene u odnosima između mame i kćeri: potpuno vjerujem maminoj ljutnji i kćerinom strahu. Neočekivan preokret u predstavi je trenutak kada se mama prestane ljutiti iako se kći i dalje jednako ponaša pa nije posve jasno je li mama spoznala pretjeranost svojih reakcije na kćerine nestašluke ili se djevojčica prestala bojati?! Ljutnja je moćan (i opasan) osjećaj i hrabar je potez baviti se njome na dječjoj razini (3+).
Monodrame Luk (3+) u koprodukciji Lee Menard i KUD Baobab i Rodica Minca Binca dobiva brata (2+) u koprodukciji ŠKUC gledališča i Šentjakobskog gledališča Ljubljana (obje izvedene 30.9.) bolje su funkcionirale na glumačkoj nego na animacijskoj razini. Lea Menard (režija, scena, kostimi, igra i animacija) dala si je puno truda da bi pronašla predmete kojima bi opremila starinsku kuhinju i taj vizualni dio je vrlo dopadljiv. Na početku dolazi kao teško natovarena seljanka da bi se preobrazila (kao odraz sjećanja) u francuskog kuhara jer je ljubavna pjesma sa starog tranzistora podsjeti na juhu od luka i njezinu mladost. Uz recept za juhu (stalno ispadanje luka iz lonca nakon n-tog puta postaje iritantno) Menard podučava djecu nazivima povrća, ali kada počinje s animacijom (u svakoj ruci drži jednu vrstu povrća i trese njime) cijela se izvedba strmoglavljuje. Šteta jer Menard ima lijep scenski nastup, dobro govori i pjeva (glazba Miha Klemenčič i Metoda Banko, stihovi Kim Komljanec) i ideja je šarmantna, ali…
Kaja Jordan u Rodici… vrlo uvjerljivo prikazuje malu rodu (kostim i lutke Bojan Vister) zabrinutu da je roditelji više neće voljeti kada u gnijezdo stigne njezin mali brat: oni koji nisu doživjeli tako što, ne mogu niti slutiti kakve frustracija preživljava malo dijete, pa shodno tome, i mala roda. Žiga Sedmak je predstavu opteretio gomilom riječi pri čemu se animacija svela na dvije ručne lutke, Mincine roditelje, koji stalno klepeću i premještaju se gore-dolje unutar dosega glumičinih ruku. Ideja predstave je odlično odabrana, Kaja Jordan je izuzetno šarmantna i zna kontaktirati s djecom, ali sve to ipak ne spašava predstavu. Lutkarstvo je nešto drugo.
Bez obzira na kvalitetu pojedine predstave, najvažnije je da se radi i surađuje i nikada, baš nikada ne pristane na gubitničku floskulu: koliko para, toliko muzike. Muzike uvijek mora biti puno više!