Znala sam da su zidovi Vranyczanyjeve palače (1889.) u Berislavićevoj ulici (Zagreb) nagrđeni pukotinama, da će biti hladno u njezinom raskošnom stubištu dok ću hodati uokolo ili oslonjena na balustradu pratiti predstavu Simfonije / Turpituda – scensku varijaciju zbirke poema Miroslava Krleže Simfonije i poeme Marka Ristića Turpituda, uz korištenje fragmenata Krležinih i Ristićevih dnevnika, njihove korespondencije, knjiga, pisama te eseja Stanka Lasića, Marije Vinski, Predraga Brebanovića i Snježane Banović u režiji / dramatizaciji Rajne Racz (20.11.2023., EUROKAZ u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Hrvatskim inženjerskim savezom) i da neću (vjerojatno) „pohvatati“ sve elemente predstave – sve sam to znala i ipak mi ništa od toga na kraju nije smetalo jer me zarobila nekakva drugačija stvarnost.

Iako različitih poetika (načelno) Miroslav Krleža (1893.-1981.) i Marko Ristić (1902.-1984.) su se družili i podržavali, što je, pretpostavljam, dovelo do ove predstave koju redateljica definira „dokumentaristički neodgovornim scenskim esejom utopljenim poetskim bjesnilom uokolo još danas legitimnog treptaja pitanja o pragmatičnoj mjeri umjetnosti pred društvenim licem i obratno“.

Predstava prati dvojicu književnika u međuratnom razdoblju, što ističu simfonija Pan (1933.) i poema Turpituda ( 1933., preuređena 1937., objavljena i zaplijenjena 1938.; u reprintu Liber croaticus iz 1972. otisnut je  Ristićev dnevnik od 27.5. do 12.6. 1938. koji svjedoči o njegovim zagrebačkim kontaktima dok se pripremalo tiskanje Turpitude) i u vrijeme Drugog svjetskog rata (ustaše su u Dotrščini 1941. strijeljali Augusta Cesarca, Mariju Vinski, Zvonimira Richtmanna s kojima su se Krleža i Ristić družili), što učinkovito prikazuju Tihomir Milovac (scena), Matija Dijanović (kostimi), Kasija Vrbanac Strelkin (pokret) i uvijek izvrstan skladatelj Marin Živković. Rekviziti (portreti, pseće maske), ambijenti (plaža, teniski teren, soba), kostimi i glazba dočaravaju atmosferu, čemu dodatno prinose ustaška i partizanska pjesma (izmijenjenog teksta) i „razred“ u fingiranim, ali znakovitim crnim uniformama (đaci Srpske pravoslavne opće gimnazije).

Odabir glumaca je vrlo zanimljiv, jer recimo, Ivan Simon ni najmanje ne podsjeća na Krležu, ali gestikulacijom, držanjem tijela i ophođenjem dočarava arbitra čija se riječ bespogovorno sluša (iako nije na odmet još malo odobravanja diskretne i uslužne Bele – Zdenke Šustić). Mlađi, fleksibilniji par su Marko (Marko Kasalo) i Ševa (ženstvena Marina Žužić) Ristić i njihova očaranost Krležom je nesumnjiva (što me malo začudilo nakon čitanja Turpitude). Damian Humski – Richtmann, Lovro Rimac – Cesarec i Dora Čiča – Vinski svojim su tragičnim likovima zaokružili prikaz ljudi koji se nisu uvijek isključivo „bavili“ krucijalnim pitanjima, nego su se zabavljali, igrali tenis i zajedno ljetovali (scenograf je „plažu“ smjestio u dno stubišta pa je pogled bio moguć isključivo odozgor, čime se mogao sagledati cjelovit prizor, ali i postaviti distanca između sudionika i publike što nije u većini scena). Jedini nepovijesni lik u predstavi je bog prirode Pan, mladi glumac Fabijan Komljenović koji nas je, čudesno izgledajući u srebrnkastom odijelu, artikulirano i energično usmjeravao po prostoru  – nije nam palo na pamet da mu se usprotivimo!

Sudeći po obilju materijala, pripreme za predstavu su bile složene i dugotrajne, glumce i gledatelje su okruživali tegobni uvjeti ali osobno, niti na trenutak nisam zažalila što sam dio ove magične priče.