Odjednom je došlo takvo vrijeme da se većina ljudi ne uspijeva na dulji period usredotočiti na bilo kakvu složenu ili dugotrajnu aktivnost (objašnjenja su upitna i ne mijenjaju samu činjenicu) i jedino pitanje publike pri (dobrovoljnom) dolasku u kazalište jest ono o duljini predstave. Boravak od dva, tri sata na dramskoj predstavi postaje jako zahtjevan (u Sloveniji neke izvedbe traju šest i više sati), iz čega slijedi da je bilo dosta smjelo postaviti dramu Miroslava Krleže U agoniji  u verziji od tri (umjesto uobičajena dva) čina (i isto toliko sati). Predstava je nastala u režiji Darija Harjačeka i koprodukciji Hrvatskog kazališta Pečuh i Kazališta Virovitica (28.10. 2023.).

Drama pripada takozvanom glembajevskom ciklusu i prvotna verzija od dva čina objavljena je u „Hrvatskoj reviji“ iz 1928., ali onda se u izdanju Glembajevi. Drame iz 1962. javlja promijenjen kraj drugog čina (logično) i dopisani treći čin. Prvi čin počinje svađom između baruna Lenbacha (osiromašeni konjanički potpukovnik, pijanica i kockar) i njegove supruge Laure Lenbach (modistica i vlasnica „Mercure Galanta“) oko novaca koji on treba za isplatu kartaškog duga, ali kako ih ona nema, on najavljuje da će se zbog časti morati ubiti. Lenbach izlazi iz salona jer dolaze Laurin „intimus“ Ivan plemeniti Križovec (pravnik i kandidat za ministra) i grofica Madeleine Petrovna (ruska emigrantica), ali se vraća nakon njihova odlaska i svađa završava pucnjem. Uzrujana Laura pokušava naći Križovca (saznajemo da je lagao o svojim poslovima) i kada on konačno dođe, umjesto da je umiri i utješi, cijeli drugi čin lamentira o koječemu (Laura: „Ti govoriš tu, govoriš, govoriš, već jedan čitav sat govoriš, kao da se braniš od nečega!“) i postaje jasno da je ona u toj vezi u podređenom položaju („… ja sam htjela da ubijem, imala sam krvave ruke, a za koga? Za jedan dobro skrojeni sako…“). U namjeri da se osveti Križovcu, saznavši za njegovu erotsku avanturu, Laura telefonira policijskom pristavu da bi sebe (lažno) optužila za Lenbachovu smrt. U trećem činu pristav istražuje Lenbachovu smrt (samoubojstvo ili ubojstvo), no dijalozi se uglavnom odvijaju između njega i Križovca čime je Laura u potpunosti marginalizirana. Pristav odlazi podmićen obećanjem mjesta u kabinetu „ministra Križovca“, Križovec nastavlja ponižavati Lauru i napokon odlazi. Nakon što Laura saznaje da ju je Križovec iznova obmanuo, ubija se. 

Iako sam „jauknula“ saznavši za trosatnu predstavu, odmah moram reći da se gleda bez poteškoća, što pripisujem tempu izvedbe, pametnim intervencijama dramaturginje Dore Golub i dobroj, mada neobičnoj glumačkoj podjeli. Moram posve „neznanstveno“ reći da predstava lijepo izgleda: Vesna Režić  je Laurin salon opremila u secesijskom duhu (dizajner svjetla Domagoj Garaj) smjestivši u prednji dio „privatne prostore“, s jedne strane sanitarni dio (s vrčem i lavorom), a s druge bar sa stolićem i policom na kojima se nalazilo mnoštvo boca i čaša (glavni likovi neprestano pohode jedan ili drugi prostor pa se čini  da su voda i alkohol purgato liquidom). Dok je logično da barun Lenbach stalno pije, nije baš očekivano da to čine Laura i Križovec (ona čak pije iz dvije različite boce!) pa se ponekada pitamo jesu li njihove reakcije posljedica pića ili živaca?! Ana Mikulić je odjenula Lauru u skladu sa secesijskom modom (mada je kasnija kućna odjeća više nalik negližeu nego haljini), Križovec je elegantan na klasičan način, pristav nosi sivo „bezlično“ odijelo, Madeleine je za nijansu previše egzotična, dok Lenbachova odjeća odaje određeni „cirkuski“ štih.

I na tom je tragu Goran Koši gradio svojeg Lenbacha, propalog plemića koji se bavi kupnjom konja za skorojevića što ga čini ogorčenim i neprijateljski raspoloženim prema svima – od židovskih bogataša i ruskih emigranata do samozvanih grofica. Naizmjence je ponizan i naprasit, služi se prevarama kako bi od supruge iskamčio novac koji nemilice gubi na kartama i nije jasno jesu li mu principi ili inat razlogom da se od nje ne želi razvesti (mada zna da je Laura s Križovcem). Kada se 19-godišnja Laura zanosila Lenbachovom barunskom titulom i uniformom, njen izabranik, tada u naponu snage, očito nije pokazivao naznake ovakve propasti. Koši dozirano oblikuje lik prefriganog baruna tako da njegovo ponašanje stalno balansira između groteske i tuge (nije ni Laura prema njemu ljubazna), a posebno mi se svidjela scena potrage za novcem koji mu je Laura ponudila a on ga je, jer  mu je bio nedostatan, bahato odbio (ali se predomislio). Ne znam je li Koši u Lenbachu prepoznao sudbinu „otpisanih“ ili je redatelj u Košiju vidio glumca koji „klaunovskim“ ponašanjem može izazvati sućut, ali kada se Lenbach izazvan Laurinim prezirom („Takve se mizerije ne strijeljaju , dragi moj! Komično! Vi biste se ustrijelili“) napokon ustrijeli, u preostala dva čina osjećamo Košijevu prisutnost (ne samo zato jer se intenzivno spominje u razgovorima).

Prema Krležinim napomenama, Lenbach je dvadesetak godina stariji od Laure, dok su Križovec i Laura skoro vršnjaci, pa mi je izbor Igora Goluba i Irene Tereze Prpić bio čudan. Međutim, kako Križovec nadmoćno, gotovo očinski usmjerava Lauru (što mu ona dopušta), onda je izbor formalno starijeg muškarca za ulogu Križovca prihvatljiv jer je svejedno proizlazi li manipulacija nervoznom, nezaštićenom ženom iz karaktera ili godina. Laura je ionako prešla iz očinskog doma u dom prilično starijeg muža (što je nekada bilo uobičajeno) pa njoj prihvaćanje autoriteta nije strano – tako dugo dok se ne osjeti prevarenom. Elegantan Igor Golub uspjelo utjelovljuje  prijetvornog, šarmantnog dr. Križovca i dok tiho artikulira svoje beskrajne reminiscencije, potpuno shvaćamo Laurinu ljutnju zbog njegove indiferentnosti spram njenih nevolja. Najveću transformaciju prolazi Laurin lik – od mlade žene uhvaćene u zamku neraskidivog braka s muškarcem kojeg prezire preko raskrinkavanja iluzije o idealnoj ljubavnoj vezi s profinjenim advokatom do konačnog klonuća i odustajanja od svih očekivanja. Laura je na početku ogorčena mlada žena koja radi nedostojan posao što Irena Tereza Prpić pokazuje nervoznim pokretima i reskim odgovorima a to jenjava tek dolaskom Križovca. Laurin lik se postupno, ali neumoljivo „rastače“ pa je logičan glumački pristup polagana preobrazba (i zato mi nije jasna uloga stalnog posizanja za pićem) koja vodi konačnom miru (potresna scena skupljanja čaša uoči samoubojstva). Posjet Madeleine Petrovne (Vlasta Golub) nekako je ostao „u zraku“, dok se Goran Smoljanović u ulozi policijskog pristava znakovito približio činovnicima uvijek sklonim podmićivanju (odlična scena kada kroz staklena vrta gleda u Križovca ushićen poslom koji mu je ovaj ponudio).

Ne znam dijele li ostali gledatelji moje zadovoljstvo dugom izvedbom predstave U agoniji, ali meni je drago da sam je imala priliku vidjeti. I doista na pitanje: „Zašto treći čin?“,  jedini logičan odgovor je: „A zašto ne?“.