Monodrama je zahtjevna kazališna forma jer je izvođač bez ikakve mogućnosti da se osloni na partnera. Ukoliko se odluči i sam režirati, izbor tekst i sposobnost improvizacije još jače dolaze do izražaja i tragom toga koristim priliku da „povežem“ tri monokomedije koje sam gledala u 2023.: Pračovjek Roba Beckera u režiji i izvedbi Peđe Gvozdića i produkciji GK „Zorin dom“, Zakon Teatra i Theatre Mogula (12. Bobijevi dani smijeha, Centar za kulturu „Histrionski dom“, 16.11., ), Kontrabas Patricka Sueskinda u režiji i izvedbi Filipa Sertića te produkciji ZGK „Komedija“ i Tesla Teatra (Klub Kazališta „Komedija“, 23.10.) i Bit će sve u redu Mire Gavrana u režiji Borisa Kovačevića, izvedbi Svena Jakira i produkciji Teatra Gavran (Mala dvorana „Lisinski“, 4.2.2023.).

 Pračovjek je efektan prijevod (Bojana Bajić) originalnog naslova Defending the Caveman (1991.) jer Becker zbog ispitivanja razlika između muškog i ženskog svjetonazora „odlazi“ u doba špiljskih ljudi i nalazi da je ljudsko ponašanje posljedica davne podjele rada: žene su bile sakupljačice, a muškarci lovci. U početnoj sceni Peđa Gvozdić stoji pred kućnim vratima s koferima do nogu i tiho mrmlja u mobitel da bi, nakon (očito neuspješnog) razgovora, nevoljko objasnio publici da ga je žena izbacila iz stana i nazvala „kretenskim neandertalcem“. I počinje razvoj teze o razlikama koje su nastale u prapovijesti (Davor Trupac je scenu opremio „pećinskim“ rekvizitima) pa nabraja kako se tijekom vremena mijenjao tip „idealnog“ muškarca, uspoređuje ženske i muške sklonosti: dok one međusobno surađuju, oni pregovaraju (duhovit primjer kada na zabavi nestane „čipsa“), objašnjava razlike u percepcijama („Žene se ne daju smesti logikom“) koje se očituju i u broju izgovorenih riječi na dan (žene 7000, muškarci 2000) i kako, zato što je oduvijek bila „sakupljačica“, žena zauzima cijelu kuću (a muškarcu što preostane). Najviše  ga jadi da žene imaju „sto“, a muškarac samo jednu erogenu zonu. Gvozdić iznimno predano izvodi ovaj zbilja duhovit tekst, ostvarujući nenametljive kontakte s publikom (muškarci često dolaze u kazalište radi „mira u kući“, pa im Gvozdić, uz pivo, veli: „Trepni dva puta ako si otet“) tako da sam gledala valjda najbolje od onog što može ponuditi neka stand up izvedba.  

Nezadovoljni kontrabasist ispovijeda svoje frustracije i sam nesiguran koga bi okrivio: hudu sudbinu, ljude ili glazbalo? Sertić rezignirano prepričava svoje nevolje na poslu (položaj basista u orkestru) i na emotivnom planu (uzalud voli lijepu sopranisticu), ali umjesto da pokuša nešto poduzeti, on svu krivicu svaljuje na kontrabas i njegov izgled („Kontrabas je više prepreka nego instrument“). Sertić se kreće u funkcionalno opremljenom prostoru (Damir Kovačević i Domagoj Marković) i dok govori, mijenja odjeću (odabrala Mirjana Zagorec) pa takvim posrednim načinom poručuje o može-bitnim promjenama („ pravi je antijunak u kojem će se svatko prepoznati“, zapisuje Sertić). Dramu Kontrabas (1981.) već su izvodili Dragoljub Lazarov (1985.) i Rene Medvešek (2010.) pa su sve tri predstave, zbog različitih glumačkih senzibiliteta, jako različite. Zbog lokalizirane verzije teksta očekivala sam da će mi sadašnji lik postati bliskiji. Međutim, nisam osjetila ni trun empatije. To pripisujem izvođaču.

Knjiga Šaljivi komadi (HC ITI, 1996.) sadrži devet Gavranovih tekstova među kojima je i monodrama Bit će sve u redu o izvedbi tragedije Nesretna udavača u režiji Alda Parinija, glumca i vlasnika Velikog kazališta Parini. Sadržaj se bavi erotskim odnosima Grazije i trojice njezinih udvarača (pod paskom njezine majke i znatiželjne susjede), ali predstava ima ozbiljan problem: petero je glumaca otišlo zbog Parinijeve prgave ćudi i on mora preuzeti sve uloge. Budući da nikako ne želi otkazati predstavu, uvjerava publiku da će biti sve u redu i jurca gore-dolje kako bi mogao prikazati svaki lik. U davnom tekstu (za Ivicu Vidovića) bio je „renesansni“ duh drame „onečišćen“ književnim i inim elementima, pa je i novija verzija dobila dodatke u skladu s vremenom (Parini je jedini izvođač pa si može sve dozvoliti). Jakirova izvedba je znatno mirnija od Parinijeve jer se scenografija (B. Kovačević) sastoji samo od okruglog podija (ostalo su uzeli zbog duga) i prikaz likova se očituje kroz jezik, geste i grimase. Naporan posao koji bi se igranjem trebao pretvoriti u lakoću izvedbe.

Uvažavam napore  trojice glumaca , ali je vjerojatno „magija“ odgovorna zašto mi se prva predstava svidjela, a ostale nisu.