Do nedavno nisam poznavala opus francuskog dramatičara, romanopisca, scenarista i redatelja Floriana Zellera (1979.), a onda su u zagrebačkom Dramskom kazalištu „Gavella“ izvedene dvije njegove drame iz (uvjetno rečeno) obiteljske trilogije koju čine Majka (2010.), Otac (2012.) i Sin (2018.). Prvo sam vidjela dramu Otac u režiji Paola Magellija s kojom je beogradski „Atelje 212“ gostovao na 36. „Gavellinim večerima“ (28.11.), a potom je na pozornici „Male Gavelle“ izvedena drama Majka u režiji Enesa Vejzovića i koprodukciji Ludens teatra i DK „Gavella“ (20.12.2023.). Naslovi „najavljuju“ obiteljske priče i one se zbilja pojavljuju, ali u ozračju progresivnih bolesti: otac tone u demenciju, a majka boluje od depresije.

Voja Brajović (Andre) glumi oca, čilog muškarca visoke životne dobi, koji odjednom oko sebe počinje zapažati promjene, ali kako ih ne uspijeva protumačiti, zaključuje da nisu vrijedne pažnje. Njegovi bližnji, prvenstveno brižna kći Anne (potresna interpretacija Hane Selimović; oboje su nagrađeni kao najbolji glumci na 36. „Gavellinim večerima“), uskoro prepoznaju simptome i svjesni tijeka bolesti, pokušavaju ocu olakšati sraz s budućnošću (selidba u kćerin stan, a onda u dom). Međutim, otac uzrok smetnji ne vidi u sebi, nego u ljudima oko sebe, pa vjeruje da su se svi urotili protiv njega. Propadanje mentalnih sposobnosti povećava očevo nesnalaženje u „novim“ situacijama (ne pamti prelazak u kćerin stan pa se čudi namještaju) i potiče „paničnu“ potragu za „ukradenim“ stvarima (zaturi ih i zaboravi): budući da mi gledamo Oca „izvana“, a  Brajović ga glumi „iznutra“, dojam je neizmjerno tužan (čak mučan). Budući da raste ljudska nesklonost osobama izvan bliskog okruženja, zet (Marko Grabež) je sve nestrpljiviji sa ženinim dementnim ocem jer kako ga zaborav „nagriza“, tako njegovi razgovori postaju monotona ponavljanja, a ophođenje prazna ljuštura (ljubi ruku „nepoznatoj“ ženi jer ne prepoznaje svoju njegovateljicu – Isidora Simijonović) pa svima sve više „ide na živce“ (Ivan Mihailović, Dragana Varagić). Osim svojoj kćeri kojoj biva sve teže i koja biva sve tužnija. Iako mu se svijet  „raspada“, otac to niti vidi, niti priznaje (on je odlično, ali oko njega se zbivaju čudne stvari) i odbija bilo kakvu pomoć. Istovremeno svojim napornim zahtjevima terorizira sve oko sebe – nama, „nezavisnim“ promatračima, jednako je žao i njega i onih oko njega, no budući da on „odlazi“ iz našeg svijeta, sve smo mu neskloniji.

Brajović vješto „odvodi“ oca u područje praznine pa stoga ne vidim potrebu za glazbenim prekidima (glazba KOIKOI, songovi Gioia Magelli, odlična izvedba). Scenografija promjenom namještaja i projekcijama (Darko Nedeljković) istovremeno pokazuje očev „opustošeni“ svijet i ono što ostali smatraju stvarnošću (očeva stvarnost se „malo“ razlikuje) i to mi se čini vrlo uspjelim na likovnoj i uporabnoj razini. Suprotno tome, kostimi (Leo Kulaš), osim očevih, po mojem sudu, ne slijede likove (posebno mi je nejasna kćerina odjeća). Sve ove primjedbe su u biti efemerne i nisu presudne da predstavu Otac ne smatram izuzetnom, čak korisnom. Svjesni smo da se produljenjem životne dobi povećao broj dementnih osoba, pa kako je Zeller jasno predočio razliku između bolesnikove i promatračeve vizure, pozornica ovdje pomalo funkcionira kao „predavaonica“.

Sindromom „praznog gnijezda“ opisuju se roditeljske emocije  vezane uz odlazak odrasle djece iz zajedničkog kućanstva, a glavne manifestacije su osjećaj gubitka i nepotrebnosti, žalost i porast osamljenosti – sve to majke osjećaju intenzivnije od očeva, posebno ukoliko su život fokusirale na obitelj, odnosno na brigu oko djece. Ma kakve bile reakcije „napuštenih“ roditelja, pojava nije „klinički poremećaj“, ali sudeći po Zellerovoj drami, može takvom postati. Jer majka Anne (Bojana Gregorić Vejzović) se osjeća zakinutom u svom iskonskom majčinskom pravu i svatko joj je ponešto skrivio: supruga (Amar Bukvić) sumnjiči za preljub, sinu (Matija Gašpari) predbacuje odlazak u samostalni život i za to nedvosmisleno okrivljuje njegovu djevojku (Tena Nemet Brankov).

Dubravko Mihanović u kazališnom programu opisuje Majku: „Frustracija, gnjev i nemoć Majke, uz proplamsaje integriteta, snage i borbenosti, na sceni oblikuje ženu kroz koju nije lako promatrati svijet(…). Zeller je napisao obiteljsku dramu koja se prati poput trilera, situacijama naoko statičnu, ali premreženu čudnovatom unutrašnjom dinamikom (…)“. Dijalozi oca i majke ponavljaju se uz sitne varijacije (slično onima u Ocu) i ti pomalo besmisleni razgovori „zatvaraju“ Majku u skučeni prostor osobne mentalne stupice: njezino tugovanje klizi u depresiju, njezino se raspoloženje mijenja brzo i bezrazložno i ona postaje teška sebi i drugima. Scenografi (Enes Vejzović, Marita Ćopo) su oskudno namjestili sobu, no oživjeli su je projekcijama, a presudna je stojeća lampa kojom Majka „isljednički“ obasjava onu osobu iz koje „izvlači“ priznanje (a svi su nešto skrivili). Kostimi (Marita Ćopo) su primjereno zagasitih boja (osim crvene haljine koja ima simboličko značenje), dok je ritmička glazba Šimuna Matišića ponekada prenaglašena. Za razliku od Brajevića, Bojana Gregoić Vejzović nije u potpunosti uspjela nametnuti lik Majke, no kako se radi o posve novoj predstavi, vremenom će se to nesumnjivo promijeniti.

Za razliku od demencije, čiji se simptomi dosta jednostavno prepoznaju, depresija se često poistovjećuje s „bezrazložnom žalošću“ („pa ništa joj ne fali“) i ne uzima suviše ozbiljno. Sve do tragičnog kraja. Zato, neka nas predstava pouči.