36. Gavelline večeri (22.-29.11.2023.) su izazvale priličnu euforiju kod publike ne samo zbog predstava (od sedam čak pet iz kazališta izvan Zagreba), već i zato što su se, napokon, mogle izvesti u matičnoj zgradi organizatora! Prva gostujuća predstava bila je Žaba Dubravka Mihanovića u režiji Aide Bukvić i produkciji HNK Split (23.11.), potresna priča o usamljenosti za koju je Mihanović (1975.) svojedobno nagrađen, a dva su je kazališta uprizorila (Teatar &TD Zagreb, 2005. i Kamerni teatar 55 Sarajevo, 2008.).
Badnja je večer i Zeko (Trpimir Jurkić) u svojoj brijačnici (scenografkinja Vesna Režić) kiti bor i čeka brata Tonija (Elvis Bošnjak) i zajedničkog prijatelja taksistu Grgu (Goran Marković) da popiju piće. Zeko je usamljen jer ga je ostavila supruga (izvedbeni se tekst razlikuje od originalnog), a uz to ga neprestano muče sjećanja na rat i poginule prijatelje (PTSP). Zbog pića i kockanja Toni je izgubio posao, što se ne usuđuje priznati supruzi i umjesto da riješi problem, grije se (i krije) u bratovoj brijačnici. Oženjen je i Grga, ali „ima sa strane jednu malu“ i ne zna kako „to“ riješiti.
Usred razgovora u brijačnicu ulazi prodavač knjiga (Donat Zeko), ali ga Toni otjera. Zeko je ljut na Tonijev način života i britvom nasrće na njega tražeći obećanje da će se promijeniti. Kada Grga i Toni odu, Zeko „odsutno“ premeće „kuglu“ (kugla za bor mu je u ratu spasila život, ali sada u rukama drži bombu) spreman na završni čin („Svi smo munjeni“). Vraća se prodavač knjiga u potrazi za izgubljenom rukavicom i Zeki tumači tko je Žaba iz priče „Super žaba spašava Tokio“ (Haruki Murakami „Nakon potresa“, prijevod Maja Šoljan, Vuković& Runjić, 2003.) koju je Zeko izrezao iz novina, ali je ne razumije. Mladić (besplatno obrijan i sa Zekinim obećanjem da će doći na nogomet) odlazi, a Zeko plače i razmišlja o sudbini gubitnika iz priče o Žabi. Toni ga (režijska intervencija) gleda kroz prozor.
Predočene muške sudbine su opće i intimne (kostimografkinja Maja Peruzović nije inzistirala na karakterizaciji likova) a učinak predstave ovisi o iskustvima sredine (sarajevska je igrala 15 godina i uvijek je izazvala masovni plač). Prema autorovoj napomeni, jezik drame je „neknjiževan, gradski, bez osobitih dijalektoloških obilježja“ pa je u ovoj predstavi, očekivano, „obojen“ splitskim žargonom.
Drag mi je ovaj Mihanovićev tekst jer su dijalozi duhoviti i životni (i za razliku od nemalog broja suvremenih drama, logični), a prikazani muškarci punokrvni. Njihove bi se „jednodimenzionalnosti“ (nasilnik, preljubnik, pijanac, kockar), iznikle u ekstremnim uvjetima (rat, izrabljivanje, siromaštvo), mogle pripisati jednom čovjeka, ali ovako ih je bilo lakše razviti i naznačiti moguća rješenja. Trojica iz brijačnice su do svojih statusa došli više-manje namjerno i ne trude se previše oko promjene, dok je mladić s knjigama obrazovana osoba čija struka nikome ne treba i on preživljava radeći marginalne poslove.
Uživala sam gledati gradnju svakog pojedinog lika, ali bih izdvojila Jurkićevog Zeku rastrganog između agresije i tuge i Zeku (krasnog mladog glumca) kao zbunjenog mladića. Neobjašnjivo usporavanje tempa pri kraju predstave narušilo je cjelovitost izvedbe, ali i nakon dvadeset godina Žaba je uvjerljiva. I svježa!