U Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu sve je veći broj novih naslova i uzastopnih izvedbi pa sam za redom gledala Režim iscjeljenja Tanje Šljivar u režiji Bojana Đorđeva (Scena Rogoz, 25.1.) i San Ivanjske noći Williama Shakespearea u režiji Paola Magellija (Velika scena, 26.1. 2024.).
„Svijet čarolije i fantastičnih događanja u ovome se komadu prepliće i stapa sa stvarnim životima naših junaka te istražuje granice između ova dva svijeta koristeći elemente sna, fantastike i umjetnosti“, piše o komediji San Ivanjske noći dramaturginja Željka Udovičić Pleština. Za razliku od obično „stroge“ podjele na vilinski i ljudski svijet (ljudi s dvora, dva mlađahna atenska para i zanatlije koji uvježbavaju prigodnu predstavu), ova predstava, dodaje dramaturginja, „upućuje na dvostruku percepciju, na postojanje različitih razina realiteta. Pitanje je koji kojim upravlja. Stoga isti glumci igraju Teseja i Oberona (Robert Plemić , op O.V.), Hipolitu i Titaniju (Helena Minić Matanić), Filostrata i Puka (Hana Hegedušić), vile i dvor…“.
Podsjećam: Tesej i Hipolita su vladarski par pred vjenčanjem, Oberon i Titanija su vilinski kraljevski bračni par (netom posvađani oko paža), a treći lik je pomagač na dvoru, odnosno vilenjak u šumi, zahvaljujući kome dolazi do zbrke. Dakle, ista hijerarhija s muškom dominacijom vlada u oba svijeta i san je jedino mjesto slobode. Sve se zbiva u vilinskoj šumi kamo bježe Hermija (Dea Presečki) i Lisandar (Robert Španić) jer je njezin otac (Zvonko Zečević) želi udati za Demetrija (Karlo Mrkša) kojeg ona izbjegava, ali ga jako voli njena prijateljica Helena (Elizabeta Brodić). Prvi par luta šumom, za njima traga Demetrije, a njega slijedi Helena. Oberon se upliće u njihovu priču i naputi Puka da čarobnim sokom, nakon što nakapa Titanijine oči kako bi se ona zaljubila u „ono“ što prvo ugleda i omamljena čarolijom prepustila mu željenog paža, isto učini s „mladim Atenjaninom“ Demetrijem, koji bi se pod utjecajem soka trebao zaljubiti u Helenu. No Lisandar je također „mladi Atenjanin“ pa Puk greškom začara njega i obojica se zaljube u Helenu i više ne mare za Hermiju.
Osim vila (Beti Lučić, Sara Ipša, Vita Breški, Dina Drožđek, Melani Šipek) i mladih parova, u šumi se nalaze i obrtnici (Marko Cindrić, Filip Eldan, Nikša Edan, Darko Plovanić, Zdenko Brlek) koje uvježbava Petar Dunja (Marinko Leš) jer oni predstavom Piram i Tizba žele uveličati Tesejevu svadbu. Puk gleda probu i iz šale odlučuje samouvjerenog Vratila (Cindrić) učiniti magarcem i dovesti ga nadohvat Titanije kako bi se ona u njega zaljubila (razgolićena Minić Matanić i njeno opsceno milovanje magarca parodiju je pretvorilo u erotiku; budući da kasnije Minić Matanić u ulozi Hipolite djeluje zatečena zbivanjima oko sebe, pitam se je li čarolija iz vilinskog svijeta „zatravila“ ljude ?).
U Snu su obično najsmješniji bili obrtnici zbog svoje srčano i nevješto odigrane svečarske predstave, ali u ovoj izvedbi, osim ljutnje Petra Dunje (Leš) i nagađanja čije noge vidim ispod djelom spuštenog zastora, ništa mi drugo nije izmamilo ni najmanji smiješak! Najuvjerljiviji su bili atenski mladi parovi, Presečki – Španić i Brodić – Mrkša, koji su s puno entuzijazma tragali za voljenim bićem. Nejasan mi je razlog višestrukog sinkronog hodanja cijelog ansambla po pozornici na kraju predstave?! Zajedničko iskanje oprosta?!
Kostimografkinja Marita Ćopo je skoro „knjiški“ opisala klasne razlike (plemići i obrtnici), Puku je dala „čaplinovski“ karakter, ali su vile (neočekivano) ostale bez imalo „glamura“. Lorenzo Banci je upečatljivom maskom od Vratila učinio „pravog“ magarca. Multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif autor je scenografije i njegove su projekcije bile doista čarobne, ali budući da su bile usmjerene mahom na stražnji dio pozornice, izostao je dojam cjelovitog šumskog ambijenta (dizajner rasvjete Luka Matić). Kanali i trampolini u prednjem dijelu pozornice djelovali su (meni) kao glumačko mučilište, a ne kao pomoć u „bestežinskom“ kretanju (čemu nije doprinijela ni „cirkuska“ svila). Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević skladali su odličnu glazbu koja je vrlo sugestivno pratila različite situacije.
„Barem dva se svijeta i epohe sudaraju i u tekstu: naš 'stari' svijet ili svijet kasnog kapitalizma, zdravstvenog turizma, avionskih letova i banaka i naš novi svijet postpandemijske apokalipse i opstanka“, piše Tanja Šljivar u knjižici predstave Režim iscjeljenja, dok redatelj Bojan Đorđev bilježi: „Pisan u slobodnoj, asocijativnoj formi Režim iscjeljenja se transformira iz lirskog stand-upa u horor – vođenu meditaciju, u urnebesni SF, koji nam se na trenutke čini isuviše, kompromitirajuće poznat“. Tekst je oblikovan poput mozaika sačinjenog od informacija i asocijacija pa slušamo traktate o prehrani (bijelo je otrov – jedi zeleno), o prokreaciji („vaginalni kung fu“, „fraktura penisa“), o boleštinama, cjepivu i iscjeljenju, o komunikaciji preko zooma (što izaziva mantru om, om) i o drugim „kompromitirajuće poznatim“ temama.
Stalni Đorđev suradnik je likovni umjetnik Siniša Ilić čija scenografija prati kružni prostor Scene „Rogoz“ pa bolesnica (Hana Hegedušić) leži na okruglom podiju dok je okružuju zlokobni likovi (Beti Lučić, Helena Minić Matanić, Marko Cindrić, Karlo Mrkša) pod teškom šminkom ili zastrašujućim maskama u čudnoj odjeći (Ana Mikulić). Zanimljiva je ideja s neonskim obručima jer osim što osvjetljavaju lica, povremeno oponašaju aureole (dizajner rasvjete Tomislav Maglečić), a stvaranju ozračja doprinosi i glazba (Marija Balubdžić). Ma koliko zabavne bile neke replike i glumci doista posvećeni (kroatizacija teksta Vesna Kosec-Torjanac, autorica i tim predstave), a likovnost dojmljiva, predstava me nije učinila nimalo „sretnijom ni pametnijom“.
Iako posve različite, ove su dvije predstave na mene slično djelovale: sviđali su mi se gluma (većinom) i likovnost, ali ne i ukupan dojam. „Nitko nije savršen!“