Roman Kolebanje smrti (preveo Dejan Trdak, v/b/z, 2009.) portugalskog književnika Jose Saramaga (1922.-2010.) počinje i završava rečenicom „Sljedećeg dana nitko nije umro“ čime je  autor najavio fantastičan uzrok događanjima koji slijede, a koji će biti itekako realistični. Početna euforija zbog besmrtnosti odjednom je opala jer su se počeli gomilati problemi izazvani povećanim brojem starih i nemoćnih čije je životarenje počelo nagrizati obiteljski i državni budžet. Osim toga, bankrotirao je niz poduzeća čija je djelatnost bila vezana uz umiranje, a ni Katolička crkva nije bila zadovoljna gubitkom moći jer je bez smrti besmislen nauk o vječnom životu. Iako Saramago objašnjava uzroke takvog ponašanje smrti, to je manje važno od odličnih satiričnih opisa nastalog društvenog i gospodarskog kolapsa. Zanimljivo je da ljudi ne umiru samo u toj, određenoj državi, dok je u susjednima sve „normalno“ pa obitelji počinju prevoziti preko granice „dotrajale“ članove i tako ih zapravo ubijaju. Nemoralno i nelegalno djelovanje postaje prilika za kriminalce (nazivaju se maphija da bi se razlikovali od mafije), no i država vidi svoju priliku i legalizira takav prijevoz nakon dogovora sa susjednim vladama, da će pokojnike pokapati na svojem, a ne na tuđem teritoriju. Jedina iznimka u općoj panici je violončelist koji mari samo za glazbu i nije niti svjestan da je uzrok svekolike pomutnje.

 Roman je poslužio kao predložak za predstavu Smrt na dopustu u režiji Kokana Mladenovića (Satiričko kazalište „Kerempuh“, 8.3.2024.), a tekst su uz njega adaptirali Dora Delbianco, Mirta Mikloušić i ansambl predstave. Izvedba je ispunjena pjesmama za koje je Mladenović napisao tekstove, a glazbu Irena Popović Dragović. Intervencije u tekstu su logične i zanimljive pa violončelist (i orkestar) umjesto Bachove suite svira Schubertovo djelo Smrt i djevojka (dosljedno je i mudro korištenje glazbe u izvedbi Franke Margete – violončelo i Ane Krajnović – klavir), govori budućeg monarha (Hrvoje Kečkeš), premijera (Vilim Matula) i kardinala (Tarik Filipović) nisu nam nepoznati (iako su na tragu Saramagovog teksta) jer redatelj odlično poznaje naše  prilike, pojavljuju se ministrice i intendantice, a prikaz moći dirigentice (Ines Bojanić) nad orkestrom opće je mjesto. Iako je satirični prikaz potaknut neobičnim povodom, izuzetno je vjeran i duhovit, ali kao što biva kod „vicmahera“, ponavljanje, elaboriranje i odgađanje poante razvodnjava priču, smanjuje satiričku oštricu i produljuje trajanje predstave. I to je šteta jer ima izvrsnih glumačkih nastupa  poput nadmenih govora trojice vlastodržaca (s malo   pretjeranim Kečekešem), žalopojke grobara u izvedbi Filipa Detelića, odnosa violončelista (Borko Perić) s dvije moćne žene, smrću (Josipa Anković) i dirigenticom te predstava o odnosu prema starcima (Ostajte ovdje). Perić dočarava dobrodušnog glazbenika nesvjesnog promjene kod djevojke koja dolazi k njemu na poduku (neprirodno bijelo lice, plašt s aplikacijama kostiju, koturaljke i kosa), a Anković taj prijelaz čini ljupko prirodnim (Smrt je djevojka). Možda pjesama ima previše, ali su dobro izvedene, a općem dojmu doprinose Ana Maras Harmander, Mia Begović, Mirela Videk Hranjec i Karlo Mlinar.

Scenografkinja Irena Kraljić osmislila je prostor u prirodnoj boji drva rasporedivši prema potrebi notne stalke ili crne sanduke. Zahvaljujući neutralnoj boji, crni jednostavni kostimi dolaze bolje do izražaja. Ipak, ne može se poreći da Marita Ćopo nije kostimima izdvojila socijalnu elitu pa je premijer u plavom odijelu (poznato?), kardinal u dominantnom crvenom plaštu, a iščekujući monarh u statusnoj odjeći.

Mislim da je Saramagov roman izvrstan izbor za repertoar satiričnog kazališta i zato mi je žao da se u ovoj predstavi nije ekonomičnije pristupilo izboru scena jer je njihovo redanje snizilo ubojitost poruke i učinkovitost kazališnog čina.