Napomena: tekst je izvorno objavljen na stranicama HDKKT-a
Iako je Kritički poligon osmišljen kao serija dvodnevnih radionica kritike namijenjenih ponajprije studentskoj populaciji s namjerom da ih potakne na aktivno i angažirano promišljanje izvedbenih umjetnosti te jačanje kreativne i analitičke misli, u četvrtoj sam se radionici koju vodim za HDKKT odlučila poigrati pojmom hibridnosti u promišljanju o izvedbenim umjetnostima. Ponajprije potaknuta predavanjem Kristine Tešije Komu pišemo (2023) u sklopu projekta „Homo theatralis: transformacije“. Radionicu Od Maratonaca do nevidljive nezavisne scene odlučila sam snažno lokalizirati, smjestiti je u početke kazališnog života u Tvrđu, upoznati polaznice s povijesti, ali i razvojem osječkog kazališnog života u 21. stoljeću te ih pripremiti za gledanje predstave 29. travnja 2024. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (kritiku Anđele Vidović pročitajte ovdje, a Olge Vujović ovdje). Njihov je zadatak na sljedećem susretu predati sažet tekst za Instagram ili napisati zamišljeni monolog koji izgovaraju prijatelju nakon pogledane predstave. Ne više od nekoliko rečenica. Nakon čitanja na kraju drugog dijela radionice 30. travnja, prolazili smo zajedno sve izvedbene elemente Kovačevićevih Maratonaca, osvještavajući efemernost, fragmentarnost, ograničenost, ali i nužno vrijeme za razvoj duljeg analitičkog teksta. No također smo osvijestili da su drukčije forme u razmišljanju o kazalištu moguće te da bismo u smjeru The White Puba ili Showriza mogli propitivati, ali i istraživati, nove, brže i humornije analitičke alate u digitalnoj džungli.
xxx
Na putu kući iz kazališta nisam razmišljala o predstavi; nisam imala nikakvu emocionalnu reakciju, ni dobru ni lošu. Pogledala sam lošu komediju nakon napornog dana i otišla na spavanje. Ipak, ta komedija trajala je dulje od Mojsijeva posta u pustinji: nerazumljivo pjevanje, jeftin humor i pretenciozan pokušaj moderniziranja izvornog teksta. Želja za odbacivanjem seksizma i sadizma, korupcije i kapitalizma, pa ipak Maratonci uspjeh u osječkom HNK-u mogu pripisati samo svojoj staroj slavi. Izostavlja se i mogućnost obrade generacijske traume obitelji Topalović. Osjećaj da se predstava stavlja na pozornicu samo da program ide dalje neizbježan je. Netko je kupio 50 grama woke vokabulara na tržnici i upakirao u scenarij nadajući se da će obrazovati publiku i udovoljiti joj, a istovremeno se nada da je ta masa ljudi tamo zbog kruha i igara. Bilo bi bolje da je Kristina umrla zato što sam ovako svjedočila vlastitoj smrti. Tako mi balkanizma i loših hrvatskih komedija!
Rebeka Crnoja, 1. godina studija Kulture, medija i menadžmenta, AUK
xxx
Bila bi fora da je predstava mjuzikl jer su glazbeni dijelovi bili dinamični i razigrani. Dijalozi su plutali samo zbog nekoliko potpuno oživljenih likova. Scenski prostor je širok, igra djeluje kao predstava, a ne stvaran život. U zadnjem trenutku i s velikim plot twistom šalje se moderna poruka. Šteta što je iznenadna jer ostaje samo kao misao, bilo bi zanimljivo da je razigranija.
Maja Dobrojević, 3. godina studija Dizajna za kazalište, film i televiziju, AUK
xxx
Teško je, gotovo nemoguće, zavaliti se u kazališnu stolicu, čekati izvedbu i očekivanja svesti na nulu, pogotovo ako je posrijedi poznati filmski (zapravo kazališni) komad, koji je, u drugačijoj vrsti adaptacije, bio generacijski slavan. U tom će slučaju očekivanja, i to kakva, zasigurno postojati. Međutim, kultni, satirični Kovačevićevi Maratonci, ovog puta u izvedbi osječkog HNK-a, a u režiji Olje Đorđević, počasni krug nisu istrčali dovoljno brzo, odnosno nisu ga istrčali uopće. Vukli su se kroz neprirodne scenske prijelaze, objašnjavajući pritom, ovog puta većinski srednjoškolskoj publici, što ih čeka, svejedno oslanjajući se na (ne)postojeće predznanje gledatelja. Metateatralnim pristupom i jeftinim humorom pokušali su skupiti snagu i ubrzati zamoran maraton, za koji su, očito, ipak tromi i prestari. Nekako su dopuzali do finish linea, koji zbog neefektivne feminističke pobune nisu uspjeli prijeći, ostavljajući tako publiku potpuno ravnodušnom.
Iva Jakić, 1. godina studija Dizajna za kazalište, film i televiziju, AUK