Ne vidim krimen u postavljanju filmskih naslova na kazališne daske (da film nije politici zanimljiviji i publici dostupniji od kazališta, redoslijed bi bio obrnut) jer iako je crnu komediju Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug (1972.) Ljubomir Draškić postavio u beogradskom Ateljeu 212 već godinu dana kasnije, popularnost joj je donio film Slobodana Šijana (1982.) i upravo je sjećanje na taj film dovelo do pomame za predstavom Maratonci trče počasni krug u režiji Olje Đorđević u HNK u Osijeku (odmah je rasprodano 17 predstava, a ja pišem o trećoj izvedenoj 11.3. 2024.; kritiku Anđele Vidović nastalu u sklopu projekta "Ekskurzija" pročitajte ovdje).

 Kovačević (1948.) je tekst napisao potaknut vlastitom nedaćom (gubitkom stipendije) i u strukturi obitelji Topalović dao je, kažu znalci, skicu onodobne vlasti: nakon smrti prastarog Pantelije (Tito), nasljednici se bore za vlast u obiteljskom pogrebnom poduzeću (država), pa je danas opće mišljenje da je mladi dramaturg prorekao raspad Jugoslavije. Topalovići su u poslu cijelo stoljeće, ali mrtvace ne pokapaju u novim nego u „second hand“ sanducima: njihov „poslovni partner“ Bili Piton iskapa ljesove, opljačkane leševe vraća u zemlju, a sanduke prodaje Topalovićima. Obitelj čine očevi i sinovi, pri čemu svaki potomak pokazuje neupitno poštovanje prema precima: iako su Maksimilijan (126) i sin mu Aksentije (102) prestari da bi vodili poslove, formalno ih se i dalje uključuje u odluke. Glavni u obitelji i poslu je Aksentijev sin Milutin (79), njegov sin Laki (44) ga i dalje bespogovorno sluša dok Lakijev sin Mirko (24) odbija nastaviti obiteljsku tradiciju. Žene u ovoj obitelji redovito umiru na porodu, a jedine ženske osobe u ovoj muškoj priči su Mirkova ljubav Kristina i služavka Olja, no ni njima se ne piše dobro. Mirkov prijatelj Đenka Đavo („gola baraba, sve bi dao za sebe“) vanjski je promatrač koji se „umiljato“ priklanja svakome prema prilici. Izvanredno je napisana scena u kojoj se otvara Pantelijina oporuka i kada nasljednici čitaju svoje krivotvorine (u današnje doba valja zamijeniti samo riječ „oporuka“) jer je u pravoj oporuci  Pantelija sve ostavio sebi („Žao mi je što ste moji, a ne deca nekog mog neprijatelja. Ko je vas poznavao, ne mora se bojati pakla; sa đavolima će mu biti lepše i prijatnije“).

 Duhoviti dijalozi i odlični glumci učinili su Šijanov film besmrtnim pa je osječka predstava počela predstavljanjem „tko je tko“ i objavom da izvedba neće slijediti filmski scenarij. No, ono što je slijedilo nije bio originalni predložak jer je redateljica uvrstila promjene („žensku“ pobunu, marginalizaciju Bilija Pitona, nejasno profiliranog Mirka) koje su poremetile logiku priče. Uz to, u predstavi ima svega: komičnih istupa, pjevanja (glazba Irena Popović i Nikola Dragović, songovi Danica Nikolić Nikolić), grotesknih prizora i drugoga što bi valjda trebalo biti zabavno. Znajući mogućnosti teksta, meni je većina toga djelovala kao puka pojavnost pa sam, umjesto pronicljive predstave, na pozornici gledala obiteljsku sagu koja nije nikamo vodila…  

Ivica Lučić utjelovio je Maksimiljana Topalovića, najstarijeg člana obitelji koji se zbog visokih godina (126) kreće isključivo pomoću invalidskih kolica i za sporazumijevanje mu, umjesto govora, služi usna harmonika. Odjeven starački nonšalantno (Dubravka Skvrce) s izvrsnom maskom (Ružica Miler) on se bravurozno vozikao po pozornici, strašeći svojim zalijetanjima publiku u prvom redu. Njegovog, preko sto godina starog sina Aksentija, igrao je Antonio Jakupčević, apsolutna zvijezda ove  predstave: zamaskiran do neprepoznatljivosti (zahvaljujući izuzetnoj kreatorici maske, vlasulja i frizura Ružici Miler), brojnim je detaljima oblikovao karakterističnu tjelesnost starca, a poigravanje zubalom i zapišavanje hlača (stalno otvorenog šlica) više djeluje kao inat obitelji, nego kao staračka slabost. Njegov sin Milutin je glava obitelji što je Duško Modrinić vrlo uspjelo dočarao jer iako je naoko u pozadini, sve je imao pod kontrolom i ništa mu nije promaklo (čini mi se da to nije samo odlika ovog Modrinićevog lika nego i odlika samog glumca). Miroslav Čabraja u ulozi Lakija nije bio na razini prijašnjih izvrsnih komičarskih kreacija, ali nisam za to uspjela razabrati razlog: u prilog mu nikako nije išlo šareno odijelo i „klaunovska“ frizura. Nažalost najneuvjerljiviji Topalović bio je najmlađi Mirko u interpretaciji Aljoše Čepla.

Zbivanje je smješteno u natrpanom domu Topalovića (scenografkinja Ljubica Petrović) pa je scena na groblju izdvojena svjetlom (Tomisalv Kobia), a vrlo dobro snimljen film (Josip Grizbaher, Tomislav Šilovinac, Maja Božičanin), u kojem Laki vozi oca i djeda s Pantelijina pokopa pri čemu slučajno zgazi čovjeka, odlično se uklopio u priču. Nakon duge kazališne stanke opet je zaigrao Vladimir Tintor, a ja si ovog  časa ne mogu predočiti boljeg barabu od njegovog Đenke Đavla, lakoumnog, razdrljenog, neodoljivog dok nemarno zabacuje kosu (navodno žene vole barabe?!). Matija Kačan je u ulozi pljačkaša grobova Bilija Pitona samo okrznuo scenu (čudna redateljičina odluka), dok su Petra B. Blašković kao Kristina i Ivana Soldo Čabraja u ulozi zdepaste Olje sudjelovale marginalno što bi bilo logično da nije došlo do neočekivanog završetka.

 Sve se češće u našim kazalištima srpski tekstovi postavljaju u originalu, što nije jezična prepreka ukoliko se radi o standardu, pa mi ni u ovoj predstavi to nije smetalo (suradnik za scenski govor Saša Latinović), tim više što je obično smješnije ono izvan naše vlastite sredine. Pretpostavljam da je iz do sada napisano jasno da mi nije draga ovako koncipirana predstava Maratonci trče počasni krug, ali ističem da su neke glumačke kreacije (Jakupčević, Lučić, Modrinić, Tintor) zaslužile da ih se pogleda. I naravno, fantastična Ružica Miler.